Svi unosi označeni: "Reformisti"

Revizija islamizma

MAHA AZZAM

Demokracija u islamskoj političkoj misli

Azzam S. Tamimi

Democratization and Islamic Politics:

YOKOTA Takayuki�

The aim of this article is to explore the often contradictory correlation between democratizationand Islamic politics in Egypt, focusing on a new Islamic political party, the Wasat Party (Ḥizbal-Wasaṭ).Theoretically, democratization and Islamic politics are not incompatible if Islamic politicalorganizations can and do operate within a legal and democratic framework. S druge strane,this requires democratic tolerance by governments for Islamic politics, as long as they continueto act within a legal framework. In the Middle East, međutim, Islamic political parties are oftensuspected of having undemocratic agendas, and governments have often used this suspicion as ajustification to curb democratization. This is also the case with the Egyptian Muslim Brotherhood(Jam‘īya al-Ikhwān al-Muslimīn) under the Ḥusnī Mubārak regime. Although the Brotherhood is amainstream Islamic movement in Egypt, operating publicly and enjoying considerable popularity,successive governments have never changed its illegal status for more than half a century. Someof the Brotherhood members decided to form the Wasat Party as its legal political organ in order tobreak this stalemate.There have been some studies on the Wasat Party. Stacher [2002] analyzes the “Platformof the Egyptian Wasat Party” [Ḥizb al-Wasaṭ al-Miṣrī 1998] and explains the basic principlesof the Wasat Party as follows: demokracija, sharī‘a (islamsko pravo), rights of women, and Muslim-Christian relations. Baker [2003] regards the Wasat Party as one of the new Islamist groups thathave appeared in contemporary Egypt, and analyzes its ideology accordingly. Wickham [2004]discusses the moderation of Islamic movements in Egypt and the attempt to form the WasatParty from the perspective of comparative politics. Norton [2005] examines the ideology andactivities of the Wasat Party in connection with the Brotherhood’s political activities. As theseearlier studies are mainly concerned with the Wasat Party during the 1990s and the early 2000s,I will examine the ideology and activities of the Wasat Party till the rise of the democratizationmovement in Egypt in around 2005. I will do so on the basis of the Wasat Party’s documents, suchas the “Platform of the New Wasat Party” [Ḥizb al-Wasaṭ al-Jadīd 2004]1), and my interviews withits members.

Egipat: Sekularizam, Šerijat, and the Prospects for an Inclusive Democracy

Manar skraćeni

The relationship between religion and politics is at the top of the politicalagenda in Egypt, i, as I shall argue, it has important implications for thepolitical rights of Egyptian women and minorities. Međutim, the issue is not asimple secular/religious divide. It is, radije, the problem of how to define thenature and characteristics of a civil, democratic state that is neither a theocracynor an Islamically “naked” public space. !e Islamist/secularist dichotomy is afalse one; it has little or no relevance to actual political processes and possibilitiesin Egypt, where a middle ground is both theoretically and practically conceivable.Such a middle ground, međutim, must be deliberately sought and found byEgyptians, so that a national consensus on the relationship between religion andpolitics can emerge.For a brief time, such a consensus seemed possible. Hopes were highbetween 2005 and early 2007. But those possibilities collapsed in 2007. !ispaper examines the reasons for this collapse. Reasons, I will argue, that lie incorrectable political failures of actors across the board, rather than any inherentimpossibility of creating an inclusive democracy in a Muslim society.Understanding Egypt’s Current Predicament2005 was an unusual political year in Egypt. Many taboos were broken in streetprotests and by the independent press. Domestic political pressure to begindemocratic reform was mounting to unprecedented levels. Štoviše, in theirconfrontation with the regime, many political forces shrewdly took advantage ofthe U.S.’s democracy rhetoric without buying into the Bush agenda or allowing92 SECULARISM, WOMEN & THE STATE: THE MEDITERRANEAN WORLD IN THE 21ST CENTURYthemselves to be exploited by the Bush administration.One of 2005’s most promising developments was the publicacknowledgement, for the first time, that a generation of young activists andintellectuals had succeeded, over more than a decade, in acting across ideologicallines. !e Egyptian Movement for Change, also known as Kefaya,1 was onemanifestation of these efforts and an important illustration of the possibilitiesof this new politics.

Nacrt stranačke platforme Egipatskog muslimanskog bratstva

U kasno ljeto 2007, usred velikog iščekivanja egipatske vladajuće elite i oporbeni pokreti, Muslimansko bratstvo podijelilo je prvi nacrt stranačke platforme skupini intelektualaca i analitičara. Platforma nije trebala poslužiti kao dokument za postojeću političku stranku ili čak za onu koja se tek osniva: Bratstvo ostaje bez pravnog priznanja u Egiptu, a egipatski vladari i zakoni koje su donijeli čine izglede za zakonsko priznavanje stranke koju je osnovalo Bratstvo dalekom. Ali vodstvo Bratstva jasno je željelo signalizirati kakvu bi stranku osnovali ako im se to dopusti.

Uz cirkulaciju nacrta dokumenta, pokret je otvorio vrata raspravama, pa čak i spornim raspravama o glavnim idejama platforme, vjerojatni tok političke uloge Bratstva, te budućnost njezina odnosa s drugim političkim snagama u zemlji.1 U ovom radu, nastojimo odgovoriti na četiri pitanja koja se tiču ​​Bratstva

stranačka platforma:

Nesložna braća

Khalil Al-Anani

Osnovan u 1928, muslimanskog bratstva (MB) nikada nije doživio tako ozbiljnu krizu vodstva kao ona koja je izbila prije dva tjedna. Kao što je sada dobro poznato, problem je nastao odbijanjem Ureda za usmjeravanje MB-a (najviše izvršno tijelo organizacije) prihvatiti Essama El-Eriana kao člana koji će zamijeniti Mohameda Hilala nakon njegove smrti prije četiri tjedna. Bio je to jasan čin prkosa protiv Vrhovnog vodiča Mohameda Mahdija Akefa koji je želio promovirati El-Eriana i koji je tvrdio da mu interni propisi MB-a daju to pravo. Kao odgovor na odbijanje Akef je zaprijetio ostavkom i prepustio većinu svojih ovlasti svom prvom zamjeniku, Mohamed Habib.

Naravno, kriza ide mnogo dublje od pitanja El-Erianova unapređenja. Ovo nije prvi put da vrhovni vodič nailazi na otpor. Problem je ukorijenjen u načinu na koji UO rješava svoje unutarnje sporove i u njegovom tumačenju egipatske političke scene dok se dotiče imidža i aktivnosti organizacije. Iako se u posljednja dva desetljeća UO uspio jasno i čvrsto obračunati s unutarnjom oporbom, discipliniranje i marginaliziranje neistomišljenika, očito je propustila iskoristiti bilo kakvu intelektualnu i ideološku raznolikost među svojim redovima. Kao posljedica, izgubila je važnu političku imovinu koja joj je očajnički potrebna u sukobima s protivnicima.

Napetosti u gornjim ešalonima hijerarhije MB-a su preoštre da bi se na uobičajen način gurnule pod tepih. Vrhovni vodič se usprotivio volji konzervativnog krila vodstva oko promicanja El-Eriana, za kojeg vjeruje da zaslužuje priliku služiti u Birou za usmjeravanje. Ali bez obzira na to koje radnje poduzima, uključujući prijetnju ostavkom, postoje nepogrešivi znakovi da neće moći vladati među konzervativcima. Otkako je u siječnju postao voditelj pokreta 2004 Akef je naporno radio na održavanju glatkih odnosa između različitih ideoloških trendova unutar MB-a. Skoro uvijek, međutim, njegovi napori su došli na račun reformista ili pragmatičara, bilo zbog relativne slabosti njihova utjecaja unutar organizacije u usporedbi s konzervativcima ili zato što se bojao raskola koji bi organizaciju učinio ranjivom na političke i sigurnosne taktike režima.

To što su napetosti dosegle trenutnu razinu posljedica je sukoba koji se sprema oko nasljeđivanja dužnosti koju Akef sada obnaša. Akef je u ožujku objavio da se ne namjerava kandidirati za novi mandat, koji bi započeo na 13 siječnja. Njegova je odluka označila prvi put u povijesti grupe da je vrhunski vodič dobrovoljno odstupio s dužnosti na vrhuncu svoje karijere. Svih šest njegovih prethodnika umrlo je dok su još bili na dužnosti. Akefovo neviđeno i, očito, neočekivana odluka, izazvao isprva tihu borbu za vlast oko toga tko će zauzeti njegovo mjesto. Zanimljivo, borba se nije vodila između konzervativaca i reformista, već prije između tvrdolinijaša i pragmatičara unutar konzervativnog tabora.

Trenutna situacija je značajna iz nekoliko razloga. Rijetko su unutarnje razlike isplivale u javnost. Ovaj put, međutim, glavni igrači žestoko su se natjecali za medijsku pozornost.

Zatim je tu Akefova prijetnja, naknadno odbijen, da će dati ostavku. Činjenica da je Akef trebao biti natjeran na takav korak odražava veličinu pritisaka i bijesa s kojima se suočavao tijekom svog gotovo šest godina dugog mandata. Poslužujući kao kobilica između različitih trendova, Akefova prijetnja mora odražavati njegov osjećaj neuspjeha u obuzdavanju konzervativaca’ hegemoniju nad svim tijelima organizacije i mehanizmima odlučivanja.

To što je Akef mnoge svoje ovlasti delegirao svom prvom zamjeniku također je bez presedana, kao i kršenje internih propisa grupe. Članak 6 Povelje MB kaže da vrhovni voditelj može napustiti svoje mjesto pod tri uvjeta — loše obavljanje svojih dužnosti, ostavka ili smrt. Budući da nijedan od ovih uvjeta nije ispunjen, Akef nije imao pravo delegirati svoje odgovornosti na svog prvog zamjenika.

Kriza je bacila na vidjelo veliki problem u ustavnoj strukturi Upravnog odbora, nedostatak institucionaliziranog arbitražnog tijela sposobnog za rješavanje sporova između vrhovnog vodiča i Ureda za usmjeravanje. Također je pokazalo da mnogi interni tabui grupe koji se tiču ​​poštovanja prema, i nekritička poslušnost prema, njegovi su vođe pukli.

Vodstvo UO će nedvojbeno nastojati što brže riješiti krizu, tako da se ne proširi među redovima pokreta. Zbog ovog razloga, Generalno vijeće Shura MB-a održat će izbore za sljedećeg vrhovnog vodiča u sljedećih nekoliko tjedana. Čak i tako, dvojbeno je da će novi vođa uživati ​​istu razinu prestiža kao njegovi prethodnici i hoće, kao posljedica, biti spriječen u svim pokušajima održavanja ravnoteže unutar grupe. Niti tajnik UO- General Mahmoud Ezzat, ili prvog zamjenika vrhovnog vodiča Mohameda Habiba, dva vodeća kandidata za to mjesto, imaju povijesni legitimitet Akefa, posljednji iz generacije osnivača MB-a.

Ali izbor sljedećeg vrhovnog vodiča nije jedini problem s kojim se UO mora boriti. Ne manje važno, ili problematično, je potreba za izborom novog Ureda za usmjeravanje. Dosadašnji biro izabran je god 1995, od kada su neki članovi dodani promaknućem, kao što je bio slučaj s Mohamedom Mursijem koji je postao predsjednik političkog odbora u 2004, a drugi putem parcijalnih izbora u 2008. Sveobuhvatni izbori za Državni zavod trebali su se održati prije godinu dana, nakon izbora novog Vijeća MB Shura koje je odgovorno za odabir članova Ureda za usmjeravanje i vrhovnog vodiča.

MB ulazi u vrlo delikatnu fazu svoje povijesti. Čak i ako čelnici MB-a uspiju izgladiti trenutnu krizu, njegovi će učinci nastaviti odjekivati ​​ispod površine i, nedvojbeno, eruptirati još jednom.

Objavljeno dana Tjednik Al-Ahram

Pokvareni glasački listići

Marc Lynch

Umjereni islamistički pokreti diljem arapskog svijeta napravili su odlučan zaokret prema sudjelovanju u demokratskoj politici tijekom posljednjih 20 godine. Razvili su razrađeno ideološko opravdanje za izlazak na izbore, koju su branili od intenzivnih kritika radikalnijih islamističkih konkurenata. U isto vrijeme, pokazali su predanost unutarnjoj demokraciji izvanrednu prema standardima regije, i više puta su dokazali svoju spremnost da poštuju rezultate izbora čak i kada gube.

Ali umjesto da pozdravi ovaj razvoj događaja, sekularni autoritarni režimi odgovorili su rastućom represijom. Opet i opet, uspješno sudjelovanje islamista na izborima izazvalo je reakciju, često uz pristanak – ako ne i poticaj – Sjedinjenih Država. Kada je Hamas pobijedio na palestinskim parlamentarnim izborima u 2006, odgovor je bio bojkot i politička subverzija. Kada je egipatska vlada srušila Muslimansko bratstvo nakon izbora u 2005, malo se autsajdera usprotivilo.

Dok su im pred nosom zalupljena vrata demokracije, kako su islamističke skupine koje su prihvatile sudjelovanje odgovorile? Na neki način, položili su test s najboljim ocjenama. Ostali su predani demokratskom sudjelovanju čak i usprkos golemim izbornim prijevarama i oštrim kampanjama represije. Njihovi su lideri afirmirali svoje demokratske ideale, i često su govorili kako bi ponovili svoju ideološku i stratešku predanost demokraciji. Doista, često su se pojavljivali kao vodeći zagovornici javnih sloboda i demokratskih reformi. I još uvijek ima malo znakova da bi se takva organizacija okrenula nasilju kao alternativi.

Ali na druge načine, počinje se pokazivati ​​danak represije. Sumnje u vrijednost demokratskog sudjelovanja unutar ovih pokreta rastu. Podjele u najvišim redovima uzburkale su pokrete u Jordanu i Egiptu, između ostalih. U mnogim slučajevima, vodstvo Bratstva koje preferira umjereno, akomodacijski pristup režimu borio se pronaći način da odgovori na sve veće pritiske represije i zatvaranje putova prema demokratskom sudjelovanju. U Egiptu, frustracije zbog produženih pritvora najumjerenijih vođa ocrnile su ugled onih koji pozivaju na političko sudjelovanje, s rastućim trendom koji poziva na povlačenje iz politike i ponovno fokusiranje na društveni aktivizam i vjerski rad. U Jordanu, porastao je utjecaj onih koji žele napustiti bezvrijednu domaću politiku i usredotočiti se umjesto toga na potporu Hamasu.

Kritičari Bratstva ukazali su na ove nedavne borbe kao na dokaz da se islamistima ne može vjerovati demokracija. Ali ovo duboko pogrešno tumači trenutne trendove. Ove krize zapravo odražavaju zakašnjeli odgovor na blokirano obećanje demokratskog sudjelovanja. Današnja islamistička rasprava nije o legitimnosti demokracije – radi se o tome kako odgovoriti na frustrirane napore da se igra demokratska igra.

********************************

Nedavno sam proveo tjedan dana u Ammanu, razgovarajući s većinom viših čelnika jordanskog Muslimanskog bratstva, kao i presjekom političke i novinarske elite zemlje. Slika koja se pojavila nije bila samo slika islamističkog pokreta u krizi, ali i blokiranog i propadajućeg političkog sustava. Vlada je odbijala ponovno pozvati parlament na sjednicu kako bi na silu provela svoje željene zakone kao privremene zakone sumnjive ustavnosti. Priče o društvenim sukobima među plemenima i ogromnim ekonomskim problemima usred rastuće korupcije ispunjavale su svakodnevne razgovore.

Jordansko bratstvo, osnovana u 1946, jedan je od najstarijih i najdublje ukorijenjenih ogranaka globalne islamističke organizacije. Za razliku od mnogih drugih zemalja, gdje je Bratstvo djelovalo u suprotnosti s onima na vlasti, u Jordanu je desetljećima igrao ključnu ulogu u podupiranju hašemitskog prijestolja protiv vanjskih i domaćih izazivača. Za uzvrat, uživala je povlašteni odnos s jordanskom državom, uključujući kontrolu nad ključnim ministarstvima, i dobre odnose s kraljem Husseinom usprkos njegovim prijateljskim vezama s Izraelom i Sjedinjenim Državama.

Kada je Jordan izgubio Zapadnu obalu u 1967 rat, borila se da zadrži svoju ulogu na okupiranim područjima. U 1988, međutim, dok je palestinska Intifada bjesnila i prijetila proširiti se na Istočnu obalu, Jordan se službeno odrekao svojih potraživanja, prekidajući svoje veze i koncentrirajući se na razvoj Istočne obale i "jordaniziranje" krnje države, odluka koju Bratstvo nije prihvatilo, koja je održavala veze sa svojim kolegama na Zapadnoj obali.

Kad su iduće godine u cijeloj zemlji izbili neredi, Kralj Hussein je odgovorio izvanrednim demokratskim otvaranjem koje je revitaliziralo politički život Kraljevstva. Bratstvo je u potpunosti sudjelovalo u ovom procesu, i pojavio se u 1989 elections as the dominant bloc in Parliament. The years that followed are fondly remembered in Jordan as the apex of political life, with an effective Parliament, a “national pact” establishing the ground rules of democracy and a vibrant emerging press.

U 1993, međutim, the Jordanian regime changed the electoral law in a way that served to limit Muslim Brotherhood success. As it moved rapidly towards a peace treaty with Israel, the state began to clamp down on the Brotherhood and on all other forms of political opposition. Its interventions in the political process grew so extreme that in 1997 the Brotherhood’s political party, the Islamic Action Front, decided to boycott elections. After King Hussein’s death in 1999, the crown passed to his son Abdullah, who showed little interest in democratic reform, and in 2001 decided to suspend Parliament and rule by emergency law. While formal democracy returned in 2003, political reform efforts failed to gain traction. The extent of electoral fraud against the Brotherhood and other critics of the regime during the 2007 vote shocked even jaded observers.

The Jordanian crackdown has not reached the brutal levels of Syria or Tunisia (where the Islamist opposition was massacred or driven abroad). The Brotherhood continues to operate publicly, and the Islamic Action Front holds six seats in Parliament. But the gerrymandered electoral system and massive fraud has hamstrung Islamist political participation, to the degree that many believe that the Brotherhood is being dared to boycott.

Following the 2007 electoral debacle, the Brotherhood entered a period of intense internal unrest. It dissolved its Shura Council as penance for its fateful decision to participate in the election. The core issue was over how best to respond to the regime’s repression: through confrontation, or through a retreat and consolidation of the political strategy? U travnju 2008, the “hawkish” trend won the internal elections to the Shura Council by a single vote, and the pragmatic and domestically-orientated Salem Falahat was replaced by the fiery, Palestine-centric hawk Himmam Said. Said and the new head of the Islamic Action Front, Zaki Bani Arshid, steered the Islamist movement into more direct conflict with the regime, with little success. The reformist trend, led by the soft-spoken intellectual Ruheil Ghuraybeh, avoided open confrontation but advanced an ambitious programme to transform Jordan into a constitutional monarchy.

As the Brotherhood rank and file lost interest in a stalled domestic political process, they were simultaneously galvanised by the electoral success of Hamas and then by the visceral images of Israel’s war on Gaza. The growing interest in Palestinian issues at the expense of Jordanian politics worried not only the regime but also the traditional leadership of the Brotherhood. The leading Jordanian journalist Mohammed Abu Rumman argues that the issue of relations with Hamas has supplanted the traditional “hawk-dove” struggle within the organisation. While both trends support Hamas – “if you are not with Hamas, you are not with the Muslim Brotherhood”, explained one of the “dovish” leaders – they disagree over the appropriate organisational relationship. The “Hamasi” trend supports close ties and the prioritisation of Palestinian issues, and embraces a common Muslim identity over a narrowly Jordanian one. The “reformist” trend insists that Hamas, as the Palestinian Muslim Brotherhood, should have responsibility for Palestine while the Jordanian Brotherhood must be a national organisation focused upon domestic Jordanian issues.

This crisis came to a head over the issue of Hamas participation in the administrative structures of the Jordanian Brotherhood. Three leading reformists resigned from the Executive Office, triggering an as-yet-unresolved internal crisis that threatens one of the first serious internal splits in the history of the movement. The media has eagerly egged this conflict on; indeed, a number of Brotherhood leaders told me that what made the current crisis unique was not the issues at stake or the intensity of the disagreement, but the fact that for the first time it had become public.

********************************

The story of the Jordanian Muslim Brotherhood is many things, but certainly not a story of Islamists retreating from democracy. Similar dynamics can be seen in Egypt, where the Brotherhood’s leadership is similarly divided over how to respond to escalating repression. During multiple trips to Cairo in the last few years, I saw the growing frustration of a generation of reformists who found their every effort to embrace democracy met with force and rejection.

After “independent” Brotherhood candidates scored sweeping victories in the first of three rounds of the 2005 Parliamentary elections, government forces began to intervene to prevent further gains. Despite well-documented fraud and heavy-handed security interference in Brotherhood strongholds, the movement emerged as the largest opposition bloc with 88 seats. As Deputy Supreme Guide Mohammed Habib ruefully told me, their mistake was that they did too well – had they won 50 seats, perhaps they would not have triggered such harsh reprisals.

The subsequent crackdown matched the magnitude of the Brotherhood victory. A series of media campaigns aimed to scare mainstream Egyptians with alleged nefarious Brotherhood schemes (they were supposedly training an underground militia, conspiring with Hizbollah, and more). A wide range of leading Brotherhood figures, including noted moderates such as the financier Khairat el Shater and the intellectual Abd el Monem Abou el Fattouh, were detained indefinitely on trumped up charges.

For a while, the Egyptian Brotherhood held fast in the face of these provocations. They continued to try to participate in elections even as the fraud and overt manipulation mounted. Their Parliamentarians performed well as an opposition. They routinely expressed their ongoing commitment to democracy to every audience which would listen. And they imposed discipline on their own members to prevent the explosion of frustration into violence.

But over time, the pressure began to take its toll. The leadership reined in its freewheeling young bloggers, whose public airing of internal issues was being exploited by the organisation’s opponents. It adopted tougher rhetoric on foreign policy issues such as the Gaza war – attacking the Egyptian government’s enforcement of the blockade of Gaza – in part to rally its demoralised membership. Considerable evidence suggests that the cadres of the organisation were growing disenchanted with politics and preferred to return to the core social and religious mission. And growing voices from inside and outside the movement began to suggest retreating from politics until a more propitious time.

Earlier this month the conflicts inside the Egyptian Brotherhood leapt into the pages of local newspapers, which reported that the movement’s leader, Mohammed Mahdi Akef, had abruptly resigned his post in protest after conservatives refused to appoint the leading reformist Essam el Erian to an open leadership seat. Akef has denied the reports – but the portrait of a movement in turmoil is clear.

The Jordanian, Egyptian and American governments may see all this as something of a success story: the influence of the Islamists has been curbed, both in formal politics and in the social sector, and the restraint exercised by the Brotherhood leadership has meant the states have not faced a backlash. But this is dangerously short-sighted. The campaigns against Islamists weaken the foundations of democracy as a whole, not just the appeal of one movement, and have had a corrosive effect on public freedoms, transparency and accountability. Regardless of the fortunes of the movements themselves, the crackdown on the Islamists contributes to the wider corruption of public life. The growing frustration within moderate Islamist groups with democratic participation cannot help but affect their future ideological trajectory.

Sowing disenchantment with democratic politics in the ranks of the Brotherhood could forfeit one of the signal developments in Islamist political thinking of the last few decades. The failure of the movement’s democratic experiment could empower more radical Islamists, including not only terrorist groups but also doctrinaire salafists less inclined to pragmatic politics. The degradation of its organisational strengths could open up space for al Qa’eda and other radical competitors to move in. The alternative to Ismail Haniya might be Osama bin Laden rather than Abu Mazen, and the exclusion of Essam el-Erian may not produce an Ayman Nour.

Marc Lynch is associate professor at the Elliott School of International Affairs at George Washington University. He writes a blog on Arab politics and media for Foreign Policy.

From the National

Published on October 30, 2009