Svi unosi označeni: "ljudska prava"
The Principle of Movement in the Structure of Islam
Dr. Muhammad Iqbal
Islamističke oporbene stranke i potencijal za angažman u EU
Toby Archer
Heidi Huuhtanen
Islamističke stranke : going back to the origins
Husain Haqqani
Hillel Fradkin
The Syrian Opposition
Joshua Landis
Joe Pace
Civil society and Democratization in the Arab World
The Egyptian blogosphere: home of a new feminism
Laura pitel
Has there been a time in your life when you experienced, felt or even heard about a story at the heart of which lay the oppression of a woman because she, a female, lives in a male society?1These were the first words of an email sent in 2006 to Egypt‟s female bloggers, calling upon them to speak out about the problems faced by women in their society. The authors of the invitation were a group of five female Egyptian bloggers who, weeks earlier, had begun We are all Laila – a blogging initiative set-up in order to shed light on the frustrations of being a woman in a patriarchal society. On 9th September, over 70 bloggers contributed to We are all Laila day, successfully creating a storm both in the world of blogging and beyond.The group formed at a time of enormous growth in Egypt‟s online sphere. The popularity of blogs – websites usually run by an individual, made public for anyone to read – took off in the three years up to 2007: pre-2005 there were around 40 Egyptian blogs,2 by 2005 there were about 400,3 and by September 2006 that number is estimated to have been 1800.4 This parallels the growth in the global blogosphere5 which was home to 70 million blogs by April 2007.
Politički islam sve veći
Michael A. Dugo
karakteristike demokratskog poretka. Njihovo novootkriveno prihvaćanje izbora i parlamentarnih procesa rezultat je ne samo iz postupne demokratizacije nekadašnjih autoritarnih režima protiv kojih su se te skupine borile terorističkim sredstvima čak i u svojim matičnim zemljama. Glavni primjer ovog razvoja je egipatsko Muslimansko bratstvo, koji je započeo kao dobrotvorni društveni pokret, a sada je postao najmoćnija politička oporbena snaga u Egiptu. Osnovan 1920-ih, Muslimansko bratstvo je danas najstarija islamska organizacija u arapskom svijetu. Slijedeći ideje svog osnivača Al-Banna, namjeravao se vratiti u stanje 'pravog islama', tj. vratiti se načinu života ranog islamskog džemata u vrijeme Poslanika, i uspostaviti zajednicu socijalne pravde. Ova vizija se sve više smatrala protutežom zapadnom društvenom modelu koji je bio obilježen sekularizacijom, moralno propadanje, ipohlepa. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Muslimansko bratstvo je čak osnovalo tajni vojni ogranak, čije aktivnosti, međutim, bili otkriveni, što je dovelo do pogubljenja gospodina Al-Banne od strane egipatske tajne policije
U sjeni braće
Omayma Abdel-Latif
U rujnu 2007, Muslimansko bratstvo u Egiptu objavilo je svoj prvi nacrt platforme političke stranke. Među žestoko kritiziranim klauzulama bila je i ona koja uskraćuje žene (i Kopti) pravo da bude šef države. “Dužnosti i odgovornosti koje preuzima šef države, kao što je zapovijedanje vojskom, u suprotnosti su s društveno prihvatljivim ulogama žena,“, stajalo je u nacrtu. U prijašnjim dokumentima Bratstva nije se posebno spominjao položaj poglavara države; radije, proglasili su da je ženama dopušteno zauzimati sva mjesta osim al-imama al-kubra, položaj kalifa, što je ekvivalent šefu države u moderno doba. Mnogi su bili iznenađeni da je, unatoč nekoliko progresivnih poteza koje je Bratstvo učinilo prethodnih godina kako bi osnažilo žene, isključila je pravo žena na najviši položaj u zemlji. Iako je platforma bila samo prvi nacrt, žene banona Muslimanskog bratstva u najvišem uredu Egipta oživjele su stare, ali ozbiljno, pitanja u vezi sa stavom islamističkog pokreta o mjestu i ulozi "sestara" unutar njihovog pokreta. Bratstvo je ranije zauzelo napredan stav prema ženama, što se odražava u imenovanju žena kandidatkinja za parlamentarne i općinske izbore u 2000, 2005, i 2007, kao i sve veći broj žena uključenih u političke aktivnosti Bratstva, kao što su ulični prosvjedi i izbori. Iako platforma prepoznaje žene kao ključne političke aktere, smatralo se povlačenjem s napredne pozicije pokreta u nekim ranijim izbornim platformama.
Nacrt stranačke platforme Egipatskog muslimanskog bratstva
U kasno ljeto 2007, usred velikog iščekivanja egipatske vladajuće elite i oporbeni pokreti, Muslimansko bratstvo podijelilo je prvi nacrt stranačke platforme skupini intelektualaca i analitičara. Platforma nije trebala poslužiti kao dokument za postojeću političku stranku ili čak za onu koja se tek osniva: Bratstvo ostaje bez pravnog priznanja u Egiptu, a egipatski vladari i zakoni koje su donijeli čine izglede za zakonsko priznavanje stranke koju je osnovalo Bratstvo dalekom. Ali vodstvo Bratstva jasno je željelo signalizirati kakvu bi stranku osnovali ako im se to dopusti.
Uz cirkulaciju nacrta dokumenta, pokret je otvorio vrata raspravama, pa čak i spornim raspravama o glavnim idejama platforme, vjerojatni tok političke uloge Bratstva, te budućnost njezina odnosa s drugim političkim snagama u zemlji.1 U ovom radu, nastojimo odgovoriti na četiri pitanja koja se tiču Bratstva
stranačka platforma:
1. Koje konkretne kontroverze i podjele generira platforma?
2. Zašto i kako se platforma pokazala toliko razdornom?
3. S obzirom na podjele koje je uzrokovao kao i na nepovoljno političko okruženje,
zašto je platforma izrađena u to vrijeme?
4. Kako će se te kontroverze vjerojatno riješiti?
Također nudimo neka zapažanja o iskustvima Bratstva s
izraditi stranačku platformu i pokazati kako su njezini ciljevi samo djelomično ostvareni
upoznao. U konačnici, integracija Muslimanskog bratstva kao normalnog političkog
glumac ovisit će ne samo o riječima pokreta nego i o djelima
režima koji se čini sve neprijateljski raspoloženijim prema političkoj ulozi Bratstva.
A Call for Justice
Ibrahim El Houdaiby
Dissent and Reform in Egypt: Challenges to Democratization
Ayat M. Abul-Futouh
Over the last two years, Egypt has witnessed large demonstrations led by newdemocratic civil society movements, including Kefaya (Arabic for “enough”), the JudgesClub of Egypt, journalist advocacy groups, civil society coalitions, and other human rightsactivists.These groups have championed a number of causes including an independentjudiciary, contested presidential elections, presidential term limits, and the annulment ofemergency law. While most of these demands have yet to be met, some gains, asexemplified by the 2005 presidential and parliamentary elections, have been made.However, it remains to be seen whether or not this surge of democratic fervor willsucceed in pressuring President Hosni Mubarak’s regime to take meaningful steps towardopening the system and allowing for broader democratic participation. Egypt’s rulers havenot been seriously challenged by a domestic opposition for over five decades. Behind afortress of restrictive laws, the regime has managed to undermine nascent political partiesand keep them weak, fragmented, and unable to develop any constituency among thepeople. Civil society is likewise shackled by laws that have constrained their formation andactivities.Since the late 1970s, following Egypt’s peace treaty with Israel, the Egyptiangovernment has received unwavering financial and moral support from Westerndemocracies—particularly the United States. Egypt is seen as a staunch ally in the region, apartner in managing the Israeli-Palestinian conflict and Arab-Israeli relations, i, after the9/11 attacks, a valuable source of intelligence in the war on terror. The regime has usedthis support to maintain its suffocating grip on political activity.Then, starting in 2004, it seemed a new day had dawned for Egyptian reformers.Calls by the United States for Arab governments to democratize resonated strongly withincivil society, rapidly escalating domestic demands for radical political reforms. PresidentBush has often cited Egypt as an example of a developing democracy in the region. But theEgyptian regime is a hybrid of deeply rooted authoritarian elements and pluralistic andliberal aspects. There are strong state security forces, but also an outspoken oppositionpress and an active, albeit constrained, civil society. Ukratko, Egypt is the perfect model of a“semi-authoritarian” state, rather than a “transitional democracy.”President Mubarak’s government continues to proclaim its commitment to liberaldemocracy, pointing to a vast array of formal democratic institutions. The reality, međutim,is that these institutions are highly deficient. The ruling elite maintains an absolutemonopoly over political power. President Hosni Mubarak was elected last September for afifth six-year term in office. In order for democratic reforms to advance in Egypt,substantial institutional and legal changes must be made.