RSSSvi unosi označeni: "Bratstvo"

Islam i demokracija: Tekst, Tradicija, i Povijest

Ahrar Ahmad

Popularni stereotipi na Zapadu naginju postuliranju progresivnog, racionalan, i slobodni Zapad protiv nazadnjaka, ugnjetavački, i prijeteći islamu. Istraživanja javnog mnijenja provedena u Sjedinjenim Državama tijekom 1990-ih otkrila su dosljedan obrazac Amerikanaca koji muslimane označavaju kao "vjerske fanatike" i smatraju islamski etos temeljno "antidemokratskim".1 Ove karakterizacije
i nedoumice imaju, iz očitih razloga, značajno pogoršalo od tragedije od 9/11. Međutim, te se percepcije ne odražavaju samo u popularnoj svijesti ili grubim medijskim prikazima. Cijenjeni znanstvenici također su pridonijeli ovoj klimi mišljenja pišući o navodno nepomirljivim razlikama između islama i Zapada, famozni “sukob civilizacija” koji je navodno skori i neizbježan, te o prividnoj nespojivosti islama i demokracije. Na primjer, Profesor Peter Rodman zabrinut je da smo "izvana izazvani militantnom atavističkom silom vođenom mržnjom prema cjelokupnoj zapadnoj političkoj misli koja se vraća na prastare pritužbe protiv kršćanskog svijeta." Dr. Daniel Pipes proglašava da muslimani izazivaju Zapad dublje nego što su komunisti ikada učinili, jer “dok se komunisti ne slažu s našom politikom, fundamentalistički muslimani preziru cijeli naš način života.” Profesor Bernard Lewis mračno upozorava na “povijesnu reakciju drevnog rivala protiv našeg judeo-kršćanskog nasljeđa, naša svjetovna sadašnjost, i širenje obojega.” pita se profesor Amos Perlmutter: “Je li islam, fundamentalistički ili neki drugi, kompatibilan s predstavničkom demokracijom zapadnog stila usmjerenom na ljudska prava? Odgovor je jasno NE.” A profesor Samuel Huntington sugerira s poletom da "problem nije islamski fundamentalizam, nego sam islam«. Bilo bi intelektualno lijeno i prostodušno odbaciti njihove stavove kao temeljene samo na inatu ili predrasudama. Zapravo, ako se zanemari neko retoričko pretjerano, neke od njihovih optužbi, iako nezgodan za muslimane, relevantni su za raspravu o odnosu islama i demokracije u modernom svijetu. Na primjer, položaj žena ili ponekad nemuslimana u nekim muslimanskim zemljama je problematičan u smislu navodne pravne jednakosti svih ljudi u demokraciji. Na sličan način, netrpeljivost koju su neki muslimani usmjerili prema piscima (npr., Salman Rushdie u Velikoj Britaniji, Taslima Nasrin u Bangladešu, i profesor Nasr Abu Zaid u Egiptu) tobože ugrožava načelo slobode govora, što je bitno za demokraciju.
Također je istina da manje od 10 od više od 50 članice Organizacije islamske konferencije institucionalizirale su demokratska načela ili procese kako ih se shvaća na Zapadu, i to također, samo okvirno. Konačno, vrsta unutarnje stabilnosti i vanjskog mira koji je gotovo preduvjet za funkcioniranje demokracije pokvarena je turbulencijama unutarnje implozije ili vanjske agresije vidljive u mnogim muslimanskim zemljama danas (npr., Somalija, Sudan, Indonezija, Pakistan, Irak, Afganistana, Alžir, i Bosne).

Radical Islam in the Maghreb

Carlos Echeverría Jesús

The development of a radical Islamist movement has been a major featureof Algerian political life since the mid-1970s, especially after the death of PresidentHouari Boumediène, the Republic’s first president, in December 1978.1 Boumediènehad adopted a policy of Arabization that included phasing out the French language.French professors were replaced by Arabic speakers from Egypt, Libanon, andSyria, many of them members of the Muslim Brotherhood.The troubles began in 1985, when the Mouvement islamique algérien (MIA),founded to protest the single-party socialist regime, began attacking police stations.Escalating tensions amid declining oil prices culminated in the Semoule revolt inOctober 1988. More than 500 people were killed in the streets of Algiers in thatrevolt, and the government was finally forced to undertake reforms. U 1989 itlegalized political parties, including the Islamic Salvation Front (FIS), and over thenext two years the Islamists were able to impose their will in many parts of thecountry, targeting symbols of Western “corruption” such as satellite TV dishes thatbrought in European channels, alcohol, and women who didn’t wear the hiyab (theIslam veil). FIS victories in the June 1990 municipal elections and in the first roundof the parliamentary elections held in December 1991 generated fears of animpending Islamist dictatorship and led to a preemptive interruption of the electoralprocess in January 1992. The next year saw an increase in the violence that hadbegun in 1991 with the FIS’s rhetoric in support of Saddam Hussein in the GulfWar, the growing presence of Algerian “Afghans”—Algerian volunteer fightersreturning from the war against the Soviets in Afghanistan—and the November 1991massacre of border guards at Guemmar, on the border between Algeria andTunisia.2Until mid-1993, victims of MIA, Islamic Salvation Army–AIS (the FIS’sarmed wing), and Islamic Armed Group (GIA) violence were mostly policemen,vojnici, and terrorists. Later that year the violence expanded to claim both foreignand Algerian civilians. U rujnu 1993, the bodies of seven foreigners werefound in various locations around the country.3 Dozens of judges, doctors,intellectuals, and journalists were also murdered that year. In October 1993 Islamistsvowed to kill any foreigner remaining in Algeria after December 1; more than 4,000foreigners left in November 1993.