RSSSvi unosi u "Malezija" Kategorija

Islam i stvaranje državne vlasti

seyyed vali reza nasr

In 1979 General Muhammad Zia ul-Haq, the military ruler of Pakistan, declared that Pakistan would become an Islamic state. Islamic values and norms would serve as the foundation of national identity, law, economy, and social relations, and would inspire all policy making. In 1980 Mahathir Muhammad, the new prime minister of Malaysia, introduced a similar broad-based plan to anchor state policy making in Islamic values, and to bring his country’s laws and economic practices in line with the teachings of Islam. Why did these rulers choose the path of “Islamization” for their countries? And how did one-time secular postcolonial states become the agents of Islamization and the harbinger of the “true” Islamic state?
Malaysia and Pakistan have since the late 1970s–early 1980s followed a unique path to development that diverges from the experiences of other Third World states. In these two countries religious identity was integrated into state ideology to inform the goal and process of development with Islamic values.
This undertaking has also presented a very different picture of the relation between Islam and politics in Muslim societies. In Malaysia and Pakistan, it has been state institutions rather than Islamist activists (those who advocate a political reading of Islam; also known as revivalists or fundamentalists) that have been the guardians of Islam and the defenders of its interests. This suggests a
very different dynamic in the ebbs and flow of Islamic politics—in the least pointing to the importance of the state in the vicissitudes of this phenomenon.
What to make of secular states that turn Islamic? What does such a transformation mean for the state as well as for Islamic politics?
This book grapples with these questions. This is not a comprehensive account of Malaysia’s or Pakistan’s politics, nor does it cover all aspects of Islam’s role in their societies and politics, although the analytical narrative dwells on these issues considerably. This book is rather a social scientific inquiry into the phenomenon of secular postcolonial states becoming agents of Islamization, and more broadly how culture and religion serve the needs of state power and development. The analysis here relies on theoretical discussions
in the social sciences of state behavior and the role of culture and religion therein. More important, it draws inferences from the cases under examination to make broader conclusions of interest to the disciplines.

| rujna 25, 2010 | komentari 0
Čitaj više

ISLAM, DEMOKRACIJA & SAD:

Zaklada Cordoba

Abdullah Faliq |

uvod ,


Unatoč tome što je to i višegodišnja i složena rasprava, Tromjesečnik Arches preispituje iz teoloških i praktičnih razloga, važna rasprava o odnosu i kompatibilnosti između islama i demokracije, kao što je odjeknulo u programu nade i promjene Baracka Obame. Dok mnogi slave Obamin uspon u Ovalnom uredu kao nacionalnu katarzu za SAD, drugi ostaju manje optimistični glede promjene ideologije i pristupa u međunarodnoj areni. Iako se velik dio napetosti i nepovjerenja između muslimanskog svijeta i SAD-a može pripisati pristupu promicanja demokracije, tipično favoriziranje diktatura i marionetskih režima koji na riječima govore o demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima, naknadni potres od 9/11 je uistinu dodatno zacementirao nedoumice kroz američki stav o političkom islamu. Stvorio je zid negativnosti kako je utvrdio worldpublicopinion.org, prema kojoj 67% Egipćana vjeruje da Amerika globalno igra "uglavnom negativnu" ulogu.
Stoga je odgovor Amerike bio prikladan. Izborom Obame, mnogi diljem svijeta polažu nade u razvoj manje ratoborne, ali pravedniju vanjsku politiku prema muslimanskom svijetu. Test za Obamu, dok raspravljamo, tako Amerika i njezini saveznici promoviraju demokraciju. Hoće li biti olakšavajuće ili impozantno?
Štoviše, može li biti pošten posrednik u dugotrajnim zonama sukoba? Uključivanje stručnosti i uvida tvrtke Prolifi
c učenjaci, akademici, iskusni novinari i političari, Arches Quarterly donosi na vidjelo odnos između islama i demokracije i uloge Amerike – kao i promjene koje je donio Obama, u traženju zajedničkog jezika. Anas Altikriti, glavni izvršni direktor Th e Cordoba Foundation daje uvodni gambit ovoj raspravi, gdje se osvrće na nade i izazove koji počivaju na Obaminom putu. Slijedeći Altikriti, bivši savjetnik predsjednika Nixona, Dr Robert Crane nudi temeljitu analizu islamskog principa prava na slobodu. Anwar Ibrahim, bivši zamjenik premijera Malezije, obogaćuje raspravu praktičnom realnošću provedbe demokracije u muslimanskim dominantnim društvima, naime, u Indoneziji i Maleziji.
Imamo i dr. Shireen Hunter, Sveučilišta Georgetown, SAD, koji istražuje muslimanske zemlje koje zaostaju u demokratizaciji i modernizaciji. To je dopunjeno piscem o terorizmu, Objašnjenje krize postmoderne i dr. Nafeeza Ahmeda
propast demokracije. dr. Daud Abdullah (Direktor Middle East Media Monitora), Alan Hart (bivši dopisnik ITN-a i BBC-ja Panorama; autor cionizma: Pravi neprijatelj Židova) i Asem Sondos (Urednik egipatskog tjednika Sawt Al Omma) usredotočite se na Obamu i njegovu ulogu vis-à-vis promicanja demokracije u muslimanskom svijetu, kao i odnosi SAD-a s Izraelom i Muslimanskim bratstvom.
javlja se ministar vanjskih poslova, Maldivi, Ahmed Shaheed spekulira o budućnosti islama i demokracije; Cllr. Gerry Maclochlainn
– član Sinn Féina koji je izdržao četiri godine zatvora zbog irskih republikanskih aktivnosti i borac za Guildford 4 i Birmingham 6, osvrće se na svoje nedavno putovanje u Gazu gdje je svjedočio utjecaju brutalnosti i nepravde nad Palestincima; Dr Marie Breen-Smyth, Ravnateljica Centra za proučavanje radikalizacije i suvremenog političkog nasilja o izazovima kritičkog istraživanja političkog terora; Dr Khalid al-Mubarak, književnik i dramatičar, raspravlja o izgledima za mir u Darfuru; i konačno, novinar i aktivist za ljudska prava Ashur Shamis kritički gleda na demokratizaciju i politizaciju muslimana danas.
Nadamo se da će sve ovo biti sveobuhvatno štivo i izvor za razmišljanje o problemima koji nas sve pogađaju u novoj zori nade.
Hvala vam

| rujna 07, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Muslimanski arhipelag

Max L. Bruto

Ova knjiga nastajala je mnogo godina, kako autor objašnjava u svom Predgovoru, iako je većinu stvarnog teksta napisao tijekom godine u kojoj je bio viši znanstveni suradnik u Centru za strateška obavještajna istraživanja. Autor je bio dugogodišnji dekan Škole za obavještajne studije na Združenom vojnom obavještajnom učilištu. Iako se može činiti da je knjigu mogao napisati bilo koji dobar povjesničar ili regionalni stručnjak za jugoistočnu Aziju, ovo je djelo osvijetljeno autorovim više od tri desetljeća službe unutar nacionalne obavještajne zajednice. Njegova regionalna stručnost često se primjenjivala na posebne procjene za Zajednicu. S poznavanjem islama bez premca među svojim vršnjacima i neutaživom žeđu za određivanjem kako bi se ciljevi ove religije mogli odvijati u područjima daleko od fokusa trenutne pažnje većine kreatora politike, autor je maksimalno iskoristio ovu priliku da upozna obavještajnu zajednicu i šire čitateljstvo sa strateškom procjenom regije u jeku pomirenja sekularnih i vjerskih snaga.
Ured za sigurnosnu provjeru odobrio je ovu publikaciju za neograničenu distribuciju, Ministarstvo obrane.

| kolovoz 27, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Islamističke oporbene stranke i potencijal za angažman u EU

Toby Archer

Heidi Huuhtanen

U svjetlu sve veće važnosti islamističkih pokreta u muslimanskom svijetu i

način na koji je radikalizacija utjecala na globalna događanja od prijelaza stoljeća, to

važno je da EU ocijeni svoje politike prema akterima unutar onoga što može biti labavo

nazvan "islamski svijet". Osobito je važno postaviti pitanje treba li i kako se uključiti

s raznim islamističkim skupinama.

To ostaje kontroverzno čak i unutar EU. Neki smatraju da islam to cijeni

laži iza islamističkih stranaka jednostavno su nekompatibilne sa zapadnim idealima demokracije i

ljudska prava, while others see engagement as a realistic necessity due to the growing

domestic importance of Islamist parties and their increasing involvement in international

affairs. Another perspective is that democratisation in the Muslim world would increase

European security. The validity of these and other arguments over whether and how the

EU should engage can only be tested by studying the different Islamist movements and

their political circumstances, country by country.

Democratisation is a central theme of the EU’s common foreign policy actions, as laid

out in Article 11 of the Treaty on European Union. Many of the states considered in this

report are not democratic, or not fully democratic. In most of these countries, Islamist

parties and movements constitute a significant opposition to the prevailing regimes, i

in some they form the largest opposition bloc. European democracies have long had to

deal with governing regimes that are authoritarian, but it is a new phenomenon to press

for democratic reform in states where the most likely beneficiaries might have, from the

EU’s point of view, different and sometimes problematic approaches to democracy and its

related values, such as minority and women’s rights and the rule of law. These charges are

often laid against Islamist movements, so it is important for European policy-makers to

have an accurate picture of the policies and philosophies of potential partners.

Experiences from different countries tends to suggest that the more freedom Islamist

parties are allowed, the more moderate they are in their actions and ideas. In many

cases Islamist parties and groups have long since shifted away from their original aim

of establishing an Islamic state governed by Islamic law, and have come to accept basic

democratic principles of electoral competition for power, the existence of other political

competitors, and political pluralism.

| kolovoz 21, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Rješavanje američke islamističke dileme: Lekcije iz južne i jugoistočne Azije

Shadi Hamid
NAS. napori za promicanje demokracije na Bliskom istoku dugo su bili paralizirani "islamističkom dilemom": u teoriji, želimo demokraciju, ali, u praksi, strah da će islamističke stranke imati glavne koristi od svakog političkog otvaranja. Najtragičnija manifestacija toga bio je alžirski debakl 1991 i 1992, kada su Sjedinjene Države šutke stajale dok je nepokolebljiva sekularna vojska otkazivala izbore nakon što je islamistička stranka osvojila parlamentarnu većinu. Novije, Bushova administracija odustala je od svoje "agende slobode" nakon što su islamisti prošli iznenađujuće dobro na izborima u cijeloj regiji, uključujući i u Egiptu, Saudijska Arabija, i palestinske teritorije.
Ali čak je i naš strah od islamističkih stranaka – i rezultirajuće odbijanje suradnje s njima – bio nedosljedan, važi za neke zemlje, ali ne i za druge. Što više što se neka zemlja smatra vitalnom za interese američke nacionalne sigurnosti, manje su Sjedinjene Države bile spremne prihvatiti islamističke skupine koje tamo imaju istaknutu političku ulogu. Međutim, u zemljama koje se smatraju manje strateški relevantnima, a gdje je manje u pitanju, Sjedinjene Države povremeno su imale nijansiraniji pristup. Ali upravo tamo gdje je više u igri, prepoznavanje uloge nenasilnih islamista je najvažnije, i, ovdje, Američka politika nastavlja padati.
U cijeloj regiji, Sjedinjene Države aktivno su podupirale autokratske režime i dale su zeleno svjetlo za kampanje represije protiv skupina kao što je egipatsko Muslimansko bratstvo, najstariji i najutjecajniji politički pokret u regiji. U ožujku 2008, tijekom razdoblja koje mnogi promatrači smatraju najgorim razdobljem represije protiv Bratstva od 1960-ih, Državna tajnica Condoleezza Rice odrekla se a $100 milijuna koje je Kongres propisao smanjenjem vojne pomoći Egiptu. Slična je situacija i u Jordanu. Bushova administracija i Demokratski kongres hvalili su zemlju kao "model" arapske reforme točno u isto vrijeme kada je smišljala nove načine za manipulaciju izbornim procesom kako bi ograničila islamističku zastupljenost, i baš kao što je održao izbore zahvaćene raširenim optužbama za izravnu prijevaru
i namještanje.1 Ovo nije slučajnost. Egipat i Jordan jedine su dvije arapske zemlje koje su potpisale mirovne sporazume s Izraelom. Štoviše, smatraju se ključnima za SAD. naporima da se suprotstavi Iranu, stabilizirati Irak, i boriti se protiv terorizma.
| kolovoz 19, 2010 | komentari 0
Čitaj više