Svi unosi u "Jordanski MB" Kategorija
Islam, Political Islam and America
Arapski uvid
Is “Brotherhood” with America Possible?
khalil al-anani
“there is no chance of communicating with any U.S. administration so long as the United States maintains its long-standing view of Islam as a real danger, a view that puts the United States in the same boat as the Zionist enemy. We have no pre-conceived notions concerning the American people or the U.S. society and its civic organizations and think tanks. We have no problem communicating with the American people but no adequate efforts are being made to bring us closer,” said Dr. Issam al-Iryan, chief of the political department of the Muslim Brotherhood in a phone interview.
Al-Iryan’s words sum up the Muslim Brotherhood’s views of the American people and the U.S. government. Other members of the Muslim Brotherhood would agree, as would the late Hassan al-Banna, who founded the group in 1928. Al- Banna viewed the West mostly as a symbol of moral decay. Other Salafis – an Islamic school of thought that relies on ancestors as exemplary models – have taken the same view of the United States, but lack the ideological flexibility espoused by the Muslim Brotherhood. While the Muslim Brotherhood believes in engaging the Americans in civil dialogue, other extremist groups see no point in dialogue and maintain that force is the only way of dealing with the United States.
| rujna 15, 2010 | komentari 0
Revizija islamizma
MAHA AZZAM
There is a political and security crisis surrounding what is referred to as Islamism, a crisis whose antecedents long precede 9/11. Over the past 25 godine, there have been different emphases on how to explain and combat Islamism. Analysts and policymakers
in the 1980s and 1990s spoke of the root causes of Islamic militancy as being economic malaise and marginalization. More recently there has been a focus on political reform as a means of undermining the appeal of radicalism. Increasingly today, the ideological and religious aspects of Islamism need to be addressed because they have become features of a wider political and security debate. Whether in connection with Al-Qaeda terrorism, political reform in the Muslim world, the nuclear issue in Iran or areas of crisis such as Palestine or Lebanon, postalo je uobičajeno pronaći da ideologiju i religiju suprotstavljene strane koriste kao izvore legitimizacije, nadahnuće i neprijateljstvo.
Situacija je danas dodatno komplicirana rastućim antagonizmom i strahom od islama na Zapadu zbog terorističkih napada koji zauzvrat utiču na stavove prema imigraciji, vjera i kultura. Granice umma ili zajednice vjernika protegle su se izvan muslimanskih država do europskih gradova. Umma potencijalno postoji gdje god postoje muslimanske zajednice. Zajednički osjećaj pripadnosti zajedničkoj vjeri povećava se u okruženju gdje je osjećaj integracije u okolnu zajednicu nejasan i gdje diskriminacija može biti očita. Što je veće odbacivanje vrijednosti društva,
bilo na Zapadu ili čak u muslimanskoj državi, veća je konsolidacija moralne snage islama kao kulturnog identiteta i sustava vrijednosti.
Nakon bombaških napada u Londonu na 7 srpanj 2005 postalo je očiglednije da neki mladi ljudi ističu vjersko opredjeljenje kao način izražavanja etničke pripadnosti. Veze između muslimana diljem svijeta i njihova percepcija da su muslimani ranjivi naveli su mnoge u vrlo različitim dijelovima svijeta da spoje vlastite lokalne nevolje sa širim muslimanskim problemima, identificiravši se kulturno, bilo prvenstveno ili djelomično, sa široko definiranim islamom.
| rujna 06, 2010 | komentari 0
Islam i demokracija
ITAC
If one reads the press or listens to commentators on international affairs, it is often said – and even more often implied but not said – that Islam is not compatible with democracy. In the nineties, Samuel Huntington set off an intellectual firestorm when he published The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, in which he presents his forecasts for the world – writ large. In the political realm, he notes that while Turkey and Pakistan might have some small claim to “democratic legitimacy” all other “… Muslim countries were overwhelmingly non-democratic: monarchies, one-party systems, military regimes, personal dictatorships or some combination of these, usually resting on a limited family, clan, or tribal base”. The premise on which his argument is founded is that they are not only ‘not like us’, they are actually opposed to our essential democratic values. He believes, as do others, that while the idea of Western democratization is being resisted in other parts of the world, the confrontation is most notable in those regions where Islam is the dominant faith.
The argument has also been made from the other side as well. An Iranian religious scholar, reflecting on an early twentieth-century constitutional crisis in his country, declared that Islam and democracy are not compatible because people are not equal and a legislative body is unnecessary because of the inclusive nature of Islamic religious law. A similar position was taken more recently by Ali Belhadj, an Algerian high school teacher, preacher and (in this context) leader of the FIS, when he declared “democracy was not an Islamic concept”. Perhaps the most dramatic statement to this effect was that of Abu Musab al-Zarqawi, leader of the Sunni insurgents in Iraq who, when faced with the prospect of an election, denounced democracy as “an evil principle”.
But according to some Muslim scholars, democracy remains an important ideal in Islam, with the caveat that it is always subject to the religious law. The emphasis on the paramount place of the shari’a is an element of almost every Islamic comment on governance, moderate or extremist. Only if the ruler, who receives his authority from God, limits his actions to the “supervision of the administration of the shari’a” is he to be obeyed. If he does other than this, he is a non-believer and committed Muslims are to rebel against him. Herein lies the justification for much of the violence that has plagued the Muslim world in such struggles as that prevailing in Algeria during the 90s
| rujna 04, 2010 | komentari 0
Islamska politička kultura, Demokracija, i ljudska prava
Daniele. Cijena
Tvrdi se da islam olakšava autoritarizam, proturječi
vrijednostima zapadnih društava, te značajno utječe na važne političke ishode
u muslimanskim narodima. Slijedom toga, učenjaci, komentatori, i vlada
dužnosnici često ističu "islamski fundamentalizam" kao sljedeći
ideološka prijetnja liberalnim demokracijama. Ovaj pogled, međutim, temelji se prvenstveno
o analizi tekstova, Islamska politička teorija, i ad hoc studije
pojedinih zemalja, koji ne uzimaju u obzir druge faktore. To je moja tvrdnja
da tekstovi i tradicija islama, poput onih drugih religija,
može se koristiti za podršku različitim političkim sustavima i politikama. Zemlja
specifične i deskriptivne studije ne pomažu nam pronaći obrasce koji bi pomogli
objašnjavamo različite odnose između islama i politike diljem svijeta
zemalja muslimanskog svijeta. Stoga, novi pristup proučavanju
traži se veza između islama i politike.
predlažem, kroz rigoroznu evaluaciju odnosa između islama,
demokracija, i ljudska prava na međunacionalnoj razini, to previše
naglasak se stavlja na moć islama kao političke snage. ja prvi
koristiti komparativne studije slučaja, koji se usredotočuju na čimbenike koji se odnose na međuigru
između islamskih skupina i režima, ekonomski utjecaji, etnički rascjepi,
i društveni razvoj, to explain the variance in the influence of
Islam on politics across eight nations.
| kolovoz 24, 2010 | komentari 0
Islamska politička kultura, Demokracija, i ljudska prava
Daniele. Cijena
Tvrdi se da islam olakšava autoritarizam, proturječi
vrijednostima zapadnih društava, te značajno utječe na važne političke ishode
u muslimanskim narodima. Slijedom toga, učenjaci, komentatori, i vlada
dužnosnici često ističu "islamski fundamentalizam" kao sljedeći
ideološka prijetnja liberalnim demokracijama. Ovaj pogled, međutim, temelji se prvenstveno
o analizi tekstova, Islamska politička teorija, i ad hoc studije
pojedinih zemalja, koji ne uzimaju u obzir druge faktore. To je moja tvrdnja
da tekstovi i tradicija islama, poput onih drugih religija,
može se koristiti za podršku različitim političkim sustavima i politikama. Zemlja
specifične i deskriptivne studije ne pomažu nam pronaći obrasce koji bi pomogli
objašnjavamo različite odnose između islama i politike diljem svijeta
zemalja muslimanskog svijeta. Stoga, novi pristup proučavanju
traži se veza između islama i politike.
predlažem, kroz rigoroznu evaluaciju odnosa između islama,
demokracija, i ljudska prava na međunacionalnoj razini, to previše
naglasak se stavlja na moć islama kao političke snage. ja prvi
koristiti komparativne studije slučaja, koji se usredotočuju na čimbenike koji se odnose na međuigru
između islamskih skupina i režima, ekonomski utjecaji, etnički rascjepi,
i društveni razvoj, to explain the variance in the influence of
Islam on politics across eight nations.
| kolovoz 22, 2010 | komentari 0
Political Islam in the Middle East
Jesu li Knudsen
This report provides an introduction to selected aspects of the phenomenon commonly
referred to as “political Islam”. The report gives special emphasis to the Middle East, u
particular the Levantine countries, and outlines two aspects of the Islamist movement that may
be considered polar opposites: democracy and political violence. In the third section the report
reviews some of the main theories used to explain the Islamic resurgence in the Middle East
(Figure 1). In brief, the report shows that Islam need not be incompatible with democracy and
da postoji tendencija zanemarivanja činjenice da su mnoge zemlje Bliskog istoka bile
sudjelovao u brutalnom gušenju islamističkih pokreta, uzrokujući ih, neki tvrde, uzeti
oružjem protiv države, a rjeđe, strane zemlje. Korištenje političkog nasilja je
raširena na Bliskom istoku, ali nije ni nelogičan ni iracionalan. U mnogim slučajevima čak
Islamističke skupine poznate po korištenju nasilja pretvorene su u miroljubive političke
stranaka koje su se uspješno natjecale na općinskim i nacionalnim izborima. Usprkos tome, islamista
oživljavanje na Bliskom istoku ostaje djelomično neobjašnjeno unatoč brojnim teorijama koje nastoje
objasniti njegov rast i popularnost. Općenito, većina teorija drži da je islamizam a
reakcija na relativnu deprivaciju, osobito društvene nejednakosti i političkog ugnjetavanja. Alternativa
teorije traže odgovor na islamistički preporod unutar granica same religije i
snažan, evokativni potencijal religijskog simbolizma.
Zaključak govori u prilog nadilaženja pristupa "mraka i propasti" koji
prikazuje islamizam kao nelegitiman politički izraz i potencijalnu prijetnju Zapadu ("Star
islamizam”), i nijansiranijeg razumijevanja trenutne demokratizacije islamističkog
pokreta koji se sada odvija diljem Bliskog istoka (“Novi islamizam”). Ovaj
u prvi plan se stavlja važnost razumijevanja ideoloških korijena “novog islamizma”.
zajedno s potrebom za temeljitim poznavanjem islamističkih pokreta i njihovih iz prve ruke
pristaše. Kao društveni pokreti, Tvrdi se da treba staviti veći naglasak na
understanding the ways in which they have been capable of harnessing the aspirations not only
of the poorer sections of society but also of the middle class.
| kolovoz 20, 2010 | komentari 0
STRATEGIJE ZA ANGAŽIRANJE POLITIČKOG ISLAMA
ŠADI HAMID
AMANDA KADLEC
Politički islam je danas najaktivnija politička snaga na Bliskom istoku. Njegova je budućnost usko povezana s budućnošću regije. Ako su Sjedinjene Države i Europska unija predani podršci političkih reformi u regiji, trebat će osmisliti beton, koherentne strategije za angažiranje islamističkih skupina. Još, sad. općenito nije bio voljan otvoriti dijalog s tim pokretima. Na sličan način, Angažman EU-a s islamistima bio je izuzetak, nije pravilo. Gdje postoje kontakti niske razine, oni uglavnom služe u svrhe prikupljanja informacija, ne strateški ciljevi. Sad. i EU imaju niz programa koji se bave gospodarskim i političkim razvojem u regiji – među njima i Bliskoistočna partnerska inicijativa (MEPI), korporacija Millennium Challenge (MCC), uniji za Mediteran, i Europska politika susjedstva (ENP) – ali imaju malo toga za reći o tome kako se izazov islamističke političke opozicije uklapa u šire regionalne ciljeve. NAS. a pomoć i programiranje demokracije EU-a gotovo su u potpunosti usmjereni ili na same autoritarne vlade ili na sekularne skupine civilnog društva s minimalnom podrškom u vlastitim društvima.
Sazrelo je vrijeme za preispitivanje trenutne politike. Od terorističkih napada u rujnu 11, 2001, podupiranje demokracije na Bliskom istoku postalo je važnije za zapadne kreatore politike, koji vide vezu između nedostatka demokracije i političkog nasilja. Veća pažnja posvećena je razumijevanju varijacija unutar političkog islama. Nova američka administracija otvorenija je za širenje komunikacije s muslimanskim svijetom. U međuvremenu, velika većina glavnih islamističkih organizacija – uključujući Muslimansko bratstvo u Egiptu, Jordanski front islamske akcije (IAF), Marokanska stranka pravde i razvoja (PJD), Islamski ustavni pokret Kuvajta, i Jemenska stranka Islah – potporu političkim reformama i demokraciji sve više čine središnjom komponentom svojih političkih platformi. U Dodatku, mnogi su signalizirali snažan interes za otvaranje dijaloga sa SAD-om. i vlade EU.
Budućnost odnosa između zapadnih nacija i Bliskog istoka može biti uvelike određena stupnjem do kojeg prve angažiraju nenasilne islamističke stranke u širokom dijalogu o zajedničkim interesima i ciljevima. Nedavno je došlo do proliferacije studija o angažmanu s islamistima, ali malo ih se jasno bavi što bi to moglo značiti u praksi. As Zoé Nautré, gostujući suradnik u Njemačkom vijeću za vanjske odnose, stavlja ga, “EU razmišlja o angažmanu, ali zapravo ne zna kako.”1 U nadi da će razjasniti raspravu, razlikujemo tri razine „angažmana,” svaki s različitim sredstvima i ciljevima: kontakti niske razine, strateški dijalog, i partnerstvo.
| kolovoz 19, 2010 | komentari 0
Islamist parties : Three kinds of movements
Tamara Cofman
Between 1991 i 2001, the world of political Islam became significantly more diverse. Danas, the term “Islamist”—used to describe a political perspective centrally informed by a set of religious interpretations and commitments—can be applied to such a wide array of groups as to be almost meaningless. It encompasses everyone from the terrorists who flew planes into the World Trade Center to peacefully elected legislators in Kuwait who have voted in favor of women’s suffrage.
Usprkos tome, the prominence of Islamist movements—legal and illegal, violent and peaceful—in the ranks of political oppositions across the Arab world makes the necessity of drawing relevant distinctions obvious. The religious discourse of the Islamists is now unavoidably central to Arab politics. Conventional policy discussions label Islamists either “moderate” or “radical,” generally categorizing them according to two rather loose and unhelpful criteria. The first is violence: Radicals use it and moderates do not. This begs the question of how to classify groups that do not themselves engage in violence but who condone, justify, or even actively support the violence of others. A second, only somewhat more restrictive criterion is whether the groups or individuals in question
accept the rules of the democratic electoral game. Popular sovereignty is no small concession for traditional Islamists, many of whom reject democratically elected governments as usurpers of God’s sovereignty.
Yet commitment to the procedural rules of democratic elections is not the same as commitment to democratic politics or governance.
| kolovoz 18, 2010 | komentari 0
Islamističke stranke : A boon or a bane for democracy?
Amr Hamzawy
Nathan J. Smeđa
What role do Islamist movements play in Arab politics? With their popular messages and broad followings within Arab societies, would their incorporation as normal political actors be a boon for democratization or democracy’s bane? For too long, we have tried to answer such questions solely by speculating about the true intentions of these movements and their leaders. Islamist political movements in the Arab world are increasingly asked—both by outside observers and by members of their own societies—about their true intentions.
But to hear them tell it, leaders of mainstream Arab Islamist movements are not the problem. They see themselves as democrats in nondemocratic lands, firmly committed to clean and fair electoral processes, whatever outcomes these may bring. It is rulers and regimes that should be pressed to commit to democracy, say the Islamists, not their oppositions. We need not take such Islamist leaders at their word. Doista, we should realize that there is only so much that any of their words can do to answer the question of the relationship between these movements and the prospects for democracy.
While their words are increasingly numerous (Islamist movements tend to be quite loquacious) and their answers about democracy increasingly specific, their ability to resolve all ambiguities is limited. Prvi, as long as they are out of power—as most of them are, and are likely to remain for some time—they will never fully prove themselves. Many Islamist leaders themselves probably do not know how they would act were they to come to power.
| kolovoz 18, 2010 | komentari 0
ISLAMISTIČKI POKRETI I DEMOKRATSKI PROCES U ARAPSKOM SVIJETU: Istraživanje sivih zona
Nathan J. Smeđa, Amr Hamzawy,
Marina Ottaway
Tijekom posljednjeg desetljeća, Islamistički pokreti etablirali su se kao glavni politički igrači na Bliskom istoku. Zajedno s vladama, islamistički pokreti, umjereni kao i radikalni, odredit će kako će se odvijati politika u regiji u doglednoj budućnosti. Pokazali su sposobnost ne samo za izradu poruka sa široko rasprostranjenom popularnom privlačnošću, već također, i što je najvažnije, stvoriti organizacije s istinskim društvenim osnovama i razviti koherentne političke strategije. Druge stranke,
uglavnom, nisu uspjeli na svim računima.
Javnost na Zapadu i, posebno, Sjedinjene Države, je tek nakon dramatičnih događaja postao svjestan važnosti islamističkih pokreta, poput revolucije u Iranu i ubojstva predsjednika Anwara al-Sadata u Egiptu. Pozornost je daleko veća od terorističkih napada u rujnu 11, 2001. Kao rezultat, Islamistički pokreti se općenito smatraju opasnima i neprijateljskima. Dok je takva karakterizacija točna u pogledu organizacija na radikalnom kraju islamističkog spektra, koji su opasni zbog svoje spremnosti da pribjegnu neselektivnom nasilju u ostvarivanju svojih ciljeva, to nije točna karakterizacija mnogih skupina koje su se odrekle ili izbjegle nasilje. Budući da terorističke organizacije predstavljaju neposrednu
prijetnja, međutim, kreatori politike u svim zemljama su posvetili nesrazmjernu pozornost nasilnim organizacijama.
To je glavna struja islamističkih organizacija, ne one radikalne, koji će imati najveći utjecaj na buduću političku evoluciju Bliskog istoka. Grandiozni ciljevi radikala o ponovnoj uspostavi kalifata koji bi ujedinio cijeli arapski svijet, ili čak nametanja pojedinim arapskim zemljama zakona i društvenih običaja nadahnutih fundamentalističkom interpretacijom islama jednostavno su predaleko od današnje stvarnosti da bi se ostvarili. To ne znači da terorističke skupine nisu opasne - mogle bi prouzročiti velike gubitke života čak i u potrazi za nemogućim ciljevima - ali da je malo vjerojatno da će promijeniti lice Bliskog istoka. Glavne struje islamističkih organizacija općenito su druga stvar. Oni su već imali snažan utjecaj na društvene običaje u mnogim zemljama, zaustavljanje i preokretanje sekularističkih trendova i mijenjanje načina na koji se mnogi Arapi odijevaju i ponašaju. I njihov neposredni politički cilj, postati moćna sila sudjelovanjem u normalnoj politici svoje zemlje, nije nemoguće. Već se realizira u zemljama poput Maroka, Jordan, pa čak i Egipat, koja još uvijek zabranjuje sve islamističke političke organizacije, ali sada ima osamdeset i osam Muslimanske braće u Parlamentu. Politika, ne nasilje, je ono što glavnim islamistima daje njihov utjecaj.
| kolovoz 18, 2010 | komentari 0
ISLAMISTIČKA RADIKALIZACIJA
PREDGOVOR
RICHARD YOUNGS
MICHAEL EMERSON
Pitanja koja se odnose na politički islam nastavljaju predstavljati izazov europskoj vanjskoj politici na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi (MENA). Kako se politika EU-a nastojala suočiti s takvim izazovima tijekom posljednjih desetak godina, sam politički islam je evoluirao. Stručnjaci ukazuju na sve veću složenost i raznolikost trendova unutar političkog islama. Neke su islamističke organizacije ojačale svoju predanost demokratskim normama i u potpunosti se angažirale na miroljubivom planu, mainstream nacionalne politike. Drugi ostaju vezani za nasilna sredstva. A neki drugi su skrenuli prema mirnijem obliku islama, isključio iz političkog djelovanja. Politički islam u regiji MENA ne predstavlja jedinstven trend europskim kreatorima politike. Analitička rasprava rasla je oko koncepta 'radikalizacije'. To je zauzvrat pokrenulo istraživanje o čimbenicima koji pokreću "deradikalizaciju", i obrnuto, 'reradikalizacija'. Velik dio složenosti proizlazi iz široko rasprostranjenog mišljenja da se sva tri ova fenomena događaju u isto vrijeme. Čak su i sami uvjeti osporeni. Često se ističe da umjereno-radikalna dihotomija ne uspijeva u potpunosti uhvatiti nijanse trendova unutar političkog islama. Neki analitičari također se žale da je govor o 'radikalizmu' ideološki opterećen. Na razini terminologije, mi razumijemo da je radikalizacija povezana s ekstremizmom, ali gledišta se razlikuju oko središnjeg značaja njegovog religijsko-fundamentalističkog naspram političkog sadržaja, te o tome je li spremnost na pribjegavanje nasilju implicirana ili ne.
Takve razlike ogledaju se u stavovima samih islamista, kao i u percepcijama autsajdera.
| kolovoz 17, 2010 | komentari 0
ISLAM, ISLAMISTS, AND THE ELECTORAL PRINCIPLE I N THE MIDDLE EAST
James Piscatori
For an idea whose time has supposedly come, ÒdemocracyÓ masks an astonishing
number of unanswered questions and, in the Muslim world, has generated
a remarkable amount of heat. Is it a culturally specific term, reflecting Western
European experiences over several centuries? Do non-Western societies possess
their own standards of participation and accountabilityÑand indeed their own
rhythms of developmentÑwhich command attention, if not respect? Does Islam,
with its emphasis on scriptural authority and the centrality of sacred law, allow
for flexible politics and participatory government?
The answers to these questions form part of a narrative and counter-narrative
that themselves are an integral part of a contested discourse. The larger story
concerns whether or not ÒIslamÓ constitutes a threat to the West, and the supplementary
story involves IslamÕs compatibility with democracy. The intellectual
baggage, to change the metaphor, is scarcely neutral. The discussion itself has
become acutely politicised, caught in the related controversies over Orientalism,
the exceptionalism of the Middle East in particular and the Muslim world in general,
and the modernism of religious ÒfundamentalistÓ movements.
| kolovoz 17, 2010 | komentari 0
Politički islam i europska vanjska politika
POLITIČKI ISLAM I EUROPSKA POLITIKA SUSJEDSTVA
MICHAEL EMERSON
RICHARD YOUNGS
Od 2001 a međunarodni događaji koji su uslijedili zbog prirode odnosa Zapada i političkog islama postali su odlučujuće pitanje za vanjsku politiku. Posljednjih godina poduzeta je značajna količina istraživanja i analiza po pitanju političkog islama. To je pomoglo ispraviti neke pojednostavljene i alarmantne pretpostavke koje su se prije držale na Zapadu o prirodi islamističkih vrijednosti i namjera. Paralelno s ovim, Europska Unija (MI) razvio je niz političkih inicijativa prvenstveno Europsku politiku susjedstva(ENP) koji se u principu obvežu na dijalog i dublje angažman(nenasilno) politički akteri i organizacije civilnog društva u arapskim zemljama. Ipak, mnogi analitičari i kreatori politike sada se žale na određeni trofej i u konceptualnoj raspravi i u razvoju politike. Utvrđeno je da je politički islam krajolik koji se mijenja, duboko pogođen nizom okolnosti, no čini se da je rasprava često zapela o pojednostavljenom pitanju "jesu li islamisti demokratski?'Mnogi su neovisni analitičari unatoč tome zagovarali angažman s islamistima, ali stvarno zbližavanje zapadnih vlada i islamističkih organizacija i dalje je ograničeno .
| kolovoz 17, 2010 | komentari 0
Umjereno muslimansko bratstvo
Robert S. Leiken
Steven Brooke
Muslimanska braća su najstarija na svijetu, najveći, i najutjecajnija islamistička organizacija. Ujedno je i najkontroverzniji,
osuđen i konvencionalnim mišljenjem na Zapadu i radikalnim mišljenjem na Bliskom istoku. Američki komentatori nazvali su Muslimansku braću "radikalnim islamistima" i "vitalnom komponentom neprijateljske napadačke snage … duboko neprijateljski raspoloženi prema Sjedinjenim Državama. " Ayman al-Zawahiri iz Al Kaide podsmjehuje im se zbog „lur[ing] tisuće mladića muslimana u redovima za izbore … umjesto u redove džihada. " Džihadisti se gnušaju Muslimanske braće (na arapskom poznat kao al-Ikhwan al-Muslimeen) za odbacivanje globalnog džihada i prihvaćanje demokracije. Čini se da ih ovi položaji čine umjerenima, upravo ono što Sjedinjene Države, kratka za saveznike u muslimanskom svijetu, traži.
Ali Ikhwan također napada SAD. vanjska politika, posebno podrška Washingtona Izraelu, i pitanja ostaju o njegovoj stvarnoj predanosti demokratskom procesu. Tijekom prošle godine, susreli smo se s desecima vođa i aktivista bratstva iz Egipta, Francuska, Jordan, Španjolska, Sirija,Tunis, i Ujedinjeno Kraljevstvo.
| kolovoz 16, 2010 | komentari 0
The Management of Islamic Activism: Salafis, The Muslim Brotherhood, and State Power in Jordan
Faisal ghori
In his first book, The Management of Islamic Activism, Quintan Wiktorowicz examines the Jordanian Muslim Brotherhood and the Salafis through the lens of social movement theory. Unlike some political scientists who dismiss Islamic movements because of their informal networks, Wiktorowicz contends that social movement theory is an apt framework through which Islamic movements can be examined and studied. In this regard, his work leads the field. Yet for all its promise, this book largely fails to deliver.
The book is divided into four primary sections, through which he tries to construct his conclusion: Jordanian political liberalization has occurred because of structural necessities, not because of its commitment to democratization. U Dodatku, the state has been masterful in what he dubs the “management of collective action,” (str. 3) which has, for all practical purposes, stifled any real opposition. While his conclusion is certainly tenable, given his extensive fieldwork, the book is poorly organized and much of the evidence examined earlier in the work leaves many questions unanswered.
| kolovoz 14, 2010 | komentari 0
What Leads Voters to Support the Opposition under Authoritarianism ?
Michael D.H. Robbins
Elections have become commonplace in most authoritarian states. While this may seem to be a contradiction in terms, in reality elections play an important role in these regimes. While elections for positions of real power tend to be non-competitive, many
elections—including those for seemingly toothless parliaments—can be strongly contested.
The existing literature has focused on the role that elections play in supporting the regime. Na primjer, they can help let off steam, help the regime take the temperature of society, or can be used to help a dominant party know which individuals it should promote (Schedler 2002; Blaydes 2006). Još, while the literature has focused on the supply-side of elections in authoritarian states, there are relatively few systematic studies of voter behavior in these elections (see Lust-Okar 2006 for an exception). Rather, most analyses have argued that patronage politics are the norm in these societies and that ordinary citizens tend to be very cynical about these exercises given that they cannot bring any real change (Kassem 2004; Desposato 2001; Zaki 1995). While the majority of voters in authoritarian systems may behave in this manner, not all do. Zapravo, at times, even the majority vote against the regime leading to
significant changes as has occurred recently in Kenya, the Ukraine and Zimbabwe. Još, even in cases where opposition voters make up a much smaller percentage of voters, it is important to understand who these voters are and what leads them to vote against the
režim.
| kolovoz 14, 2010 | komentari 0
IkhwanScope Na Facebooku
IkhwanScope On Scribd
IkhwanScope Na Twitteru