RSSSvi unosi u "Turkey’s AKP" Kategorija

ISLAM, DEMOKRACIJA & SAD:

Zaklada Cordoba

Abdullah Faliq |

uvod ,


Unatoč tome što je to i višegodišnja i složena rasprava, Tromjesečnik Arches preispituje iz teoloških i praktičnih razloga, važna rasprava o odnosu i kompatibilnosti između islama i demokracije, kao što je odjeknulo u programu nade i promjene Baracka Obame. Dok mnogi slave Obamin uspon u Ovalnom uredu kao nacionalnu katarzu za SAD, drugi ostaju manje optimistični glede promjene ideologije i pristupa u međunarodnoj areni. Iako se velik dio napetosti i nepovjerenja između muslimanskog svijeta i SAD-a može pripisati pristupu promicanja demokracije, tipično favoriziranje diktatura i marionetskih režima koji na riječima govore o demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima, naknadni potres od 9/11 je uistinu dodatno zacementirao nedoumice kroz američki stav o političkom islamu. Stvorio je zid negativnosti kako je utvrdio worldpublicopinion.org, prema kojoj 67% Egipćana vjeruje da Amerika globalno igra "uglavnom negativnu" ulogu.
Stoga je odgovor Amerike bio prikladan. Izborom Obame, mnogi diljem svijeta polažu nade u razvoj manje ratoborne, ali pravedniju vanjsku politiku prema muslimanskom svijetu. Test za Obamu, dok raspravljamo, tako Amerika i njezini saveznici promoviraju demokraciju. Hoće li biti olakšavajuće ili impozantno?
Štoviše, može li biti pošten posrednik u dugotrajnim zonama sukoba? Uključivanje stručnosti i uvida tvrtke Prolifi
c učenjaci, akademici, iskusni novinari i političari, Arches Quarterly donosi na vidjelo odnos između islama i demokracije i uloge Amerike – kao i promjene koje je donio Obama, u traženju zajedničkog jezika. Anas Altikriti, glavni izvršni direktor Th e Cordoba Foundation daje uvodni gambit ovoj raspravi, gdje se osvrće na nade i izazove koji počivaju na Obaminom putu. Slijedeći Altikriti, bivši savjetnik predsjednika Nixona, Dr Robert Crane nudi temeljitu analizu islamskog principa prava na slobodu. Anwar Ibrahim, bivši zamjenik premijera Malezije, obogaćuje raspravu praktičnom realnošću provedbe demokracije u muslimanskim dominantnim društvima, naime, u Indoneziji i Maleziji.
Imamo i dr. Shireen Hunter, Sveučilišta Georgetown, SAD, koji istražuje muslimanske zemlje koje zaostaju u demokratizaciji i modernizaciji. To je dopunjeno piscem o terorizmu, Objašnjenje krize postmoderne i dr. Nafeeza Ahmeda
propast demokracije. dr. Daud Abdullah (Direktor Middle East Media Monitora), Alan Hart (bivši dopisnik ITN-a i BBC-ja Panorama; autor cionizma: Pravi neprijatelj Židova) i Asem Sondos (Urednik egipatskog tjednika Sawt Al Omma) usredotočite se na Obamu i njegovu ulogu vis-à-vis promicanja demokracije u muslimanskom svijetu, kao i odnosi SAD-a s Izraelom i Muslimanskim bratstvom.
javlja se ministar vanjskih poslova, Maldivi, Ahmed Shaheed spekulira o budućnosti islama i demokracije; Cllr. Gerry Maclochlainn
– član Sinn Féina koji je izdržao četiri godine zatvora zbog irskih republikanskih aktivnosti i borac za Guildford 4 i Birmingham 6, osvrće se na svoje nedavno putovanje u Gazu gdje je svjedočio utjecaju brutalnosti i nepravde nad Palestincima; Dr Marie Breen-Smyth, Ravnateljica Centra za proučavanje radikalizacije i suvremenog političkog nasilja o izazovima kritičkog istraživanja političkog terora; Dr Khalid al-Mubarak, književnik i dramatičar, raspravlja o izgledima za mir u Darfuru; i konačno, novinar i aktivist za ljudska prava Ashur Shamis kritički gleda na demokratizaciju i politizaciju muslimana danas.
Nadamo se da će sve ovo biti sveobuhvatno štivo i izvor za razmišljanje o problemima koji nas sve pogađaju u novoj zori nade.
Hvala vam

| rujna 07, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Islamska politička kultura, Demokracija, i ljudska prava

Daniele. Cijena

Tvrdi se da islam olakšava autoritarizam, proturječi vrijednostima zapadnih društava, te značajno utječe na važne političke ishode u muslimanskim narodima. Slijedom toga, učenjaci, komentatori, a vladini dužnosnici često ističu ‘’islamski fundamentalizam’’ kao sljedeću ideološku prijetnju liberalnim demokracijama. Ovaj pogled, međutim, temelji se prvenstveno na analizi tekstova, Islamska politička teorija, i ad hoc studije pojedinih zemalja, koji ne uzimaju u obzir druge faktore. Moja je tvrdnja da tekstovi i tradicija islama, poput onih drugih religija, može se koristiti za podršku različitim političkim sustavima i politikama. Deskriptivne studije specifične za zemlju ne pomažu nam pronaći obrasce koji bi nam pomogli objasniti različite odnose između islama i politike u zemljama muslimanskog svijeta. Stoga, novi pristup proučavanju
traži se veza između islama i politike.
predlažem, kroz rigoroznu evaluaciju odnosa između islama, demokracija, i ljudska prava na međunacionalnoj razini, da se previše naglašava moć islama kao političke snage. Prvo koristim komparativne studije slučaja, koji se usredotočuju na čimbenike koji se odnose na međuigru između islamskih skupina i režima, ekonomski utjecaji, etnički rascjepi, i društveni razvoj, objasniti razlike u utjecaju islama na politiku u osam nacija. Tvrdim da velik dio moći
pripisuje islamu kao pokretačkoj snazi ​​iza politika i političkih sustava u muslimanskim nacijama može se bolje objasniti prethodno spomenutim čimbenicima. Također nalazim, suprotno uvriježenom mišljenju, da je sve veća snaga islamskih političkih skupina često bila povezana sa skromnom pluralizacijom političkih sustava.
Konstruirao sam indeks islamske političke kulture, na temelju toga u kojoj se mjeri islamsko pravo koristi i je li i, ako je tako, kako,zapadne ideje, institucija, i tehnologije se implementiraju, ispitati prirodu odnosa između islama i demokracije i islama i ljudskih prava. Ovaj se pokazatelj koristi u statističkoj analizi, koji uključuje uzorak od dvadeset i tri pretežno muslimanske zemlje i kontrolnu skupinu od dvadeset i tri nemuslimanske zemlje u razvoju. Osim uspoređivanja
Islamske nacije neislamskim nacijama u razvoju, statistička analiza omogućuje mi kontrolu utjecaja drugih varijabli za koje je utvrđeno da utječu na razine demokracije i zaštitu prava pojedinca. Rezultat bi trebao biti realnija i točnija slika utjecaja islama na politiku i politiku.

| rujna 06, 2010 | komentari 0
Čitaj više

PRECIZNOST U GLOBALNOM RATU PROTIV TERORA:

Šerifa zuhur

Sedam godina nakon rujna 11, 2001 (9/11) napadi, mnogi stručnjaci vjeruju da je al-Qa'ida ponovno ojačala i da su njezini imitatori ili podružnice smrtonosniji nego prije. Nacionalna obavještajna procjena 2007 ustvrdio da je al-Qa'ida sada opasnija nego prije 9/11.1 Al-Qa'idini emulatori nastavljaju prijetiti Zapadu, Srednji istok, i europskih naroda, kao u zavjeri osujećenoj u rujnu 2007 u Njemačkoj. Bruce Riedel navodi: Uvelike zahvaljujući spremnosti Washingtona da ode u Irak umjesto da lovi vođe Al Qaide, organizacija sada ima solidnu bazu operacija u pustoši Pakistana i učinkovitu franšizu u zapadnom Iraku. Njegov doseg se proširio po muslimanskom svijetu i Europi . . . Osama bin Laden je pokrenuo uspješnu propagandnu kampanju. . . . Njegove ideje sada privlače više sljedbenika nego ikada.
Istina je da se razne selefijsko-džihadističke organizacije još uvijek pojavljuju diljem islamskog svijeta. Zašto se odgovori na islamistički terorizam koji zovemo globalni džihad nisu pokazali iznimno učinkovitima?
Prelazak na alate „meke moći,” što je s učinkovitošću zapadnih nastojanja da podupre muslimane u Globalnom ratu protiv terorizma (GWOT)? Zašto su Sjedinjene Države osvojile tako malo “srca i umova” u širem islamskom svijetu? Zašto američke strateške poruke o ovom pitanju tako loše igraju u regiji? Zašto, usprkos širokom muslimanskom neodobravanju ekstremizma kao što je prikazano u anketama i službenim izjavama ključnih muslimanskih vođa, je zapravo porasla podrška bin Ladinu u Jordanu i Pakistanu?
Ova monografija neće se ponovno baviti podrijetlom islamističkog nasilja. Umjesto toga, bavi se vrstom konceptualnog neuspjeha koji krivo konstruira GWOT i koji obeshrabruje muslimane da ga podrže. Ne mogu se identificirati s predloženim transformativnim protumjerama jer prepoznaju neka od svojih temeljnih uvjerenja i institucija kao mete u
ovaj pothvat.
Nekoliko duboko problematičnih trendova zbunjuje američke konceptualizacije GWOT-a i strateških poruka osmišljenih za vođenje tog rata. Ovi se razvijaju iz (1) postkolonijalni politički pristupi muslimanima i muslimanskim većinskim narodima koji se uvelike razlikuju i stoga proizvode proturječne i zbunjujuće dojmove i učinke; i (2) zaostalo generalizirano neznanje i predrasude prema islamu i subregionalnim kulturama. Dodajte ovome američki bijes, strah, i tjeskoba zbog smrtonosnih događaja 9/11, a pojedini elementi koji, unatoč nagovaranjima hladnijih glava, smatrati muslimane i njihovu vjeru odgovornima za nedjela njihovih istovjeraca, or who find it useful to do so for political reasons.

| rujna 06, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Islamističke oporbene stranke i potencijal za angažman u EU

Toby Archer

Heidi Huuhtanen

U svjetlu sve veće važnosti islamističkih pokreta u muslimanskom svijetu i

način na koji je radikalizacija utjecala na globalna događanja od prijelaza stoljeća, to

važno je da EU ocijeni svoje politike prema akterima unutar onoga što može biti labavo

nazvan "islamski svijet". Osobito je važno postaviti pitanje treba li i kako se uključiti

s raznim islamističkim skupinama.

To ostaje kontroverzno čak i unutar EU. Neki smatraju da islam to cijeni

laži iza islamističkih stranaka jednostavno su nekompatibilne sa zapadnim idealima demokracije i

ljudska prava, dok drugi angažman vide kao realnu nužnost zbog rastućeg

domaća važnost islamističkih stranaka i njihova sve veća uključenost u međunarodne

poslova. Druga perspektiva je da bi se demokratizacija u muslimanskom svijetu povećala

europska sigurnost. Valjanost ovih i drugih argumenata o tome hoće li i kako

EU bi se trebao angažirati može se testirati samo proučavanjem različitih islamističkih pokreta i

njihove političke prilike, zemlja po zemlja.

Demokratizacija je središnja tema zajedničkog vanjskopolitičkog djelovanja EU-a, kako je položeno

u članku 11 Ugovora o Europskoj uniji. Mnoge države koje se u ovome razmatraju

izvješća nisu demokratska, ili ne potpuno demokratski. U većini ovih zemalja, islamistički

stranke i pokreti čine značajnu opoziciju vladajućim režimima, i

u nekima čine najveći oporbeni blok. Europske demokracije odavno su morale

nositi se s vladajućim režimima koji su autoritarni, ali to je nova pojava za tisak

za demokratsku reformu u državama u kojima bi najvjerojatnije mogli imati koristi, od

Gledište EU, različiti i ponekad problematični pristupi demokraciji i njezinim

povezane vrijednosti, kao što su prava manjina i žena te vladavina prava. Ove optužbe su

često protiv islamističkih pokreta, pa je za kreatore europske politike važno da

imati točnu sliku politika i filozofija potencijalnih partnera.

Iskustva iz različitih zemalja sugeriraju da je više slobode islamista

zabave su dopuštene, što su umjereniji u svojim postupcima i idejama. U mnogim

slučajevima islamističke stranke i skupine odavno su se udaljile od svog izvornog cilja

uspostavljanja islamske države kojom upravlja islamski zakon, i prihvatili su osnovne

demokratska načela izbornog nadmetanja za vlast, postojanje drugih političkih

natjecatelji, i politički pluralizam.

| kolovoz 21, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Political Islam in the Middle East

Jesu li Knudsen

This report provides an introduction to selected aspects of the phenomenon commonly

referred to as “political Islam”. The report gives special emphasis to the Middle East, u

particular the Levantine countries, and outlines two aspects of the Islamist movement that may

be considered polar opposites: democracy and political violence. In the third section the report

reviews some of the main theories used to explain the Islamic resurgence in the Middle East

(Figure 1). In brief, the report shows that Islam need not be incompatible with democracy and

da postoji tendencija zanemarivanja činjenice da su mnoge zemlje Bliskog istoka bile

sudjelovao u brutalnom gušenju islamističkih pokreta, uzrokujući ih, neki tvrde, uzeti

oružjem protiv države, a rjeđe, strane zemlje. Korištenje političkog nasilja je

raširena na Bliskom istoku, ali nije ni nelogičan ni iracionalan. U mnogim slučajevima čak

Islamističke skupine poznate po korištenju nasilja pretvorene su u miroljubive političke

stranaka koje su se uspješno natjecale na općinskim i nacionalnim izborima. Usprkos tome, islamista

oživljavanje na Bliskom istoku ostaje djelomično neobjašnjeno unatoč brojnim teorijama koje nastoje

objasniti njegov rast i popularnost. Općenito, većina teorija drži da je islamizam a

reakcija na relativnu deprivaciju, osobito društvene nejednakosti i političkog ugnjetavanja. Alternativa

teorije traže odgovor na islamistički preporod unutar granica same religije i

snažan, evokativni potencijal religijskog simbolizma.

Zaključak govori u prilog nadilaženja pristupa "mraka i propasti" koji

prikazuje islamizam kao nelegitiman politički izraz i potencijalnu prijetnju Zapadu ("Star

islamizam”), i nijansiranijeg razumijevanja trenutne demokratizacije islamističkog

pokreta koji se sada odvija diljem Bliskog istoka (“Novi islamizam”). Ovaj

u prvi plan se stavlja važnost razumijevanja ideoloških korijena “novog islamizma”.

zajedno s potrebom za temeljitim poznavanjem islamističkih pokreta i njihovih iz prve ruke

pristaše. Kao društveni pokreti, Tvrdi se da treba staviti veći naglasak na

understanding the ways in which they have been capable of harnessing the aspirations not only

of the poorer sections of society but also of the middle class.

| kolovoz 20, 2010 | komentari 0
Čitaj više

STRATEGIJE ZA ANGAŽIRANJE POLITIČKOG ISLAMA

ŠADI HAMID

AMANDA KADLEC

Politički islam je danas najaktivnija politička snaga na Bliskom istoku. Njegova je budućnost usko povezana s budućnošću regije. Ako su Sjedinjene Države i Europska unija predani podršci političkih reformi u regiji, trebat će osmisliti beton, koherentne strategije za angažiranje islamističkih skupina. Još, sad. općenito nije bio voljan otvoriti dijalog s tim pokretima. Na sličan način, Angažman EU-a s islamistima bio je izuzetak, nije pravilo. Gdje postoje kontakti niske razine, oni uglavnom služe u svrhe prikupljanja informacija, ne strateški ciljevi. Sad. i EU imaju niz programa koji se bave gospodarskim i političkim razvojem u regiji – među njima i Bliskoistočna partnerska inicijativa (MEPI), korporacija Millennium Challenge (MCC), uniji za Mediteran, i Europska politika susjedstva (ENP) – ali imaju malo toga za reći o tome kako se izazov islamističke političke opozicije uklapa u šire regionalne ciljeve. NAS. a pomoć i programiranje demokracije EU-a gotovo su u potpunosti usmjereni ili na same autoritarne vlade ili na sekularne skupine civilnog društva s minimalnom podrškom u vlastitim društvima.
Sazrelo je vrijeme za preispitivanje trenutne politike. Od terorističkih napada u rujnu 11, 2001, podupiranje demokracije na Bliskom istoku postalo je važnije za zapadne kreatore politike, koji vide vezu između nedostatka demokracije i političkog nasilja. Veća pažnja posvećena je razumijevanju varijacija unutar političkog islama. Nova američka administracija otvorenija je za širenje komunikacije s muslimanskim svijetom. U međuvremenu, velika većina glavnih islamističkih organizacija – uključujući Muslimansko bratstvo u Egiptu, Jordanski front islamske akcije (IAF), Marokanska stranka pravde i razvoja (PJD), Islamski ustavni pokret Kuvajta, i Jemenska stranka Islah – potporu političkim reformama i demokraciji sve više čine središnjom komponentom svojih političkih platformi. U Dodatku, mnogi su signalizirali snažan interes za otvaranje dijaloga sa SAD-om. i vlade EU.
Budućnost odnosa između zapadnih nacija i Bliskog istoka može biti uvelike određena stupnjem do kojeg prve angažiraju nenasilne islamističke stranke u širokom dijalogu o zajedničkim interesima i ciljevima. Nedavno je došlo do proliferacije studija o angažmanu s islamistima, ali malo ih se jasno bavi što bi to moglo značiti u praksi. As Zoé Nautré, gostujući suradnik u Njemačkom vijeću za vanjske odnose, stavlja ga, “EU razmišlja o angažmanu, ali zapravo ne zna kako.”1 U nadi da će razjasniti raspravu, razlikujemo tri razine „angažmana,” svaki s različitim sredstvima i ciljevima: kontakti niske razine, strateški dijalog, i partnerstvo.

| kolovoz 19, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Islamističke stranke : sudjelovanje bez moći

Malika Zeghal

Over the last two decades, social and political movements grounding their ideologies in references to Islam have sought to become legal political parties in many countries of the Middle East and North Africa. Some of these Islamist movements have been authorized to take part lawfully in electoral competition. Among the best known is Turkey’s Justice and Development Party (AKP), which won a parliamentary majority in 2002 and has led the government ever since. Morocco’s own Party of Justice and Development (PJD) has been legal since the mid- 1990s and commands a significant bloc of seats in Parliament. U Egiptu, muslimanskog bratstva (MB) nikada nije bio ovlašten osnivati ​​političku stranku, ali usprkos državnoj represiji uspješno je kandidirao kandidate kao nominalne neovisne kandidate i na državnim i na lokalnim izborima.
Od ranih 1990-ih, ovaj je trend išao ruku pod ruku sa službenom politikom ograničene političke liberalizacije. Zajedno, dva su trenda potaknula raspravu o tome jesu li ti pokreti predani "demokraciji". Pojavila se ogromna literatura koja naglašava paradokse kao i moguće rizike i dobrobiti uključivanja islamističkih stranaka u izborni proces. Glavna paradigma koja se nalazi u ovom tekstu usredotočuje se na posljedice koje bi mogle nastupiti kada islamisti koriste demokratske instrumente, i nastoji naslutiti "prave" namjere koje će islamisti manifestirati ako dođu na vlast.

| kolovoz 19, 2010 | komentari 0
Čitaj više

ISLAMISTIČKI POKRETI I DEMOKRATSKI PROCES U ARAPSKOM SVIJETU: Istraživanje sivih zona

Nathan J. Smeđa, Amr Hamzawy,

Marina Ottaway

Tijekom posljednjeg desetljeća, Islamistički pokreti etablirali su se kao glavni politički igrači na Bliskom istoku. Zajedno s vladama, islamistički pokreti, umjereni kao i radikalni, odredit će kako će se odvijati politika u regiji u doglednoj budućnosti. Pokazali su sposobnost ne samo za izradu poruka sa široko rasprostranjenom popularnom privlačnošću, već također, i što je najvažnije, stvoriti organizacije s istinskim društvenim osnovama i razviti koherentne političke strategije. Druge stranke,
uglavnom, nisu uspjeli na svim računima.
Javnost na Zapadu i, posebno, Sjedinjene Države, je tek nakon dramatičnih događaja postao svjestan važnosti islamističkih pokreta, poput revolucije u Iranu i ubojstva predsjednika Anwara al-Sadata u Egiptu. Pozornost je daleko veća od terorističkih napada u rujnu 11, 2001. Kao rezultat, Islamistički pokreti se općenito smatraju opasnima i neprijateljskima. Dok je takva karakterizacija točna u pogledu organizacija na radikalnom kraju islamističkog spektra, koji su opasni zbog svoje spremnosti da pribjegnu neselektivnom nasilju u ostvarivanju svojih ciljeva, to nije točna karakterizacija mnogih skupina koje su se odrekle ili izbjegle nasilje. Budući da terorističke organizacije predstavljaju neposrednu
prijetnja, međutim, kreatori politike u svim zemljama su posvetili nesrazmjernu pozornost nasilnim organizacijama.
To je glavna struja islamističkih organizacija, ne one radikalne, koji će imati najveći utjecaj na buduću političku evoluciju Bliskog istoka. Grandiozni ciljevi radikala o ponovnoj uspostavi kalifata koji bi ujedinio cijeli arapski svijet, ili čak nametanja pojedinim arapskim zemljama zakona i društvenih običaja nadahnutih fundamentalističkom interpretacijom islama jednostavno su predaleko od današnje stvarnosti da bi se ostvarili. To ne znači da terorističke skupine nisu opasne - mogle bi prouzročiti velike gubitke života čak i u potrazi za nemogućim ciljevima - ali da je malo vjerojatno da će promijeniti lice Bliskog istoka. Glavne struje islamističkih organizacija općenito su druga stvar. Oni su već imali snažan utjecaj na društvene običaje u mnogim zemljama, zaustavljanje i preokretanje sekularističkih trendova i mijenjanje načina na koji se mnogi Arapi odijevaju i ponašaju. I njihov neposredni politički cilj, postati moćna sila sudjelovanjem u normalnoj politici svoje zemlje, nije nemoguće. Već se realizira u zemljama poput Maroka, Jordan, pa čak i Egipat, koja još uvijek zabranjuje sve islamističke političke organizacije, ali sada ima osamdeset i osam Muslimanske braće u Parlamentu. Politika, ne nasilje, je ono što glavnim islamistima daje njihov utjecaj.

| kolovoz 18, 2010 | komentari 0
Čitaj više

ISLAMISTIČKA RADIKALIZACIJA

PREDGOVOR
RICHARD YOUNGS
MICHAEL EMERSON

Pitanja koja se odnose na politički islam nastavljaju predstavljati izazov europskoj vanjskoj politici na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi (MENA). Kako se politika EU-a nastojala suočiti s takvim izazovima tijekom posljednjih desetak godina, sam politički islam je evoluirao. Stručnjaci ukazuju na sve veću složenost i raznolikost trendova unutar političkog islama. Neke su islamističke organizacije ojačale svoju predanost demokratskim normama i u potpunosti se angažirale na miroljubivom planu, mainstream nacionalne politike. Drugi ostaju vezani za nasilna sredstva. A neki drugi su skrenuli prema mirnijem obliku islama, isključio iz političkog djelovanja. Politički islam u regiji MENA ne predstavlja jedinstven trend europskim kreatorima politike. Analitička rasprava rasla je oko koncepta 'radikalizacije'. To je zauzvrat pokrenulo istraživanje o čimbenicima koji pokreću "deradikalizaciju", i obrnuto, 'reradikalizacija'. Velik dio složenosti proizlazi iz široko rasprostranjenog mišljenja da se sva tri ova fenomena događaju u isto vrijeme. Čak su i sami uvjeti osporeni. Često se ističe da umjereno-radikalna dihotomija ne uspijeva u potpunosti uhvatiti nijanse trendova unutar političkog islama. Neki analitičari također se žale da je govor o 'radikalizmu' ideološki opterećen. Na razini terminologije, mi razumijemo da je radikalizacija povezana s ekstremizmom, ali gledišta se razlikuju oko središnjeg značaja njegovog religijsko-fundamentalističkog naspram političkog sadržaja, te o tome je li spremnost na pribjegavanje nasilju implicirana ili ne.

Takve razlike ogledaju se u stavovima samih islamista, kao i u percepcijama autsajdera.

| kolovoz 17, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Politički islam i europska vanjska politika

POLITIČKI ISLAM I EUROPSKA POLITIKA SUSJEDSTVA

MICHAEL EMERSON

RICHARD YOUNGS

Od 2001 a međunarodni događaji koji su uslijedili zbog prirode odnosa Zapada i političkog islama postali su odlučujuće pitanje za vanjsku politiku. Posljednjih godina poduzeta je značajna količina istraživanja i analiza po pitanju političkog islama. To je pomoglo ispraviti neke pojednostavljene i alarmantne pretpostavke koje su se prije držale na Zapadu o prirodi islamističkih vrijednosti i namjera. Paralelno s ovim, Europska Unija (MI) razvio je niz političkih inicijativa prvenstveno Europsku politiku susjedstva(ENP) koji se u principu obvežu na dijalog i dublje angažman(nenasilno) politički akteri i organizacije civilnog društva u arapskim zemljama. Ipak, mnogi analitičari i kreatori politike sada se žale na određeni trofej i u konceptualnoj raspravi i u razvoju politike. Utvrđeno je da je politički islam krajolik koji se mijenja, duboko pogođen nizom okolnosti, no čini se da je rasprava često zapela o pojednostavljenom pitanju "jesu li islamisti demokratski?'Mnogi su neovisni analitičari unatoč tome zagovarali angažman s islamistima, ali stvarno zbližavanje zapadnih vlada i islamističkih organizacija i dalje je ograničeno .

| kolovoz 17, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Islamističke stranke , ARE THEY DEMOCRATS? DOES it matter ?

Tarek Masoud

Driven by a sense that “the Islamists are coming,” journalists and policy makers have been engaged of late in fevered speculation over whether Islamist parties such as Egypt’s Muslim Brotherhood (MB) or Palestine’s Hamas really believe in democracy. While I attempt to outline the boundaries of the Islamist democratic commitment, I think that peering into the Islamist soul is a misuse of energies. The Islamists are not coming. Štoviše, as Adam Przeworski and others have argued, commitments to democracy are more often born of environmental constraints than of true belief. Instead of worrying whether Islamists are real democrats,
our goal should be to help fortify democratic and liberal institutions and actors so that no group—Islamist or otherwise—can subvert them.
But what is this movement over whose democratic bona fides we worry? Islamism is a slippery concept. Na primjer, if we label as Islamist those parties that call for the application of shari‘a, we must exclude Turkey’s Justice and Development Party (which is widely considered Islamist) and include Egypt’s ruling National Democratic Party (which actively represses Islamists). Instead of becoming mired in definitional issues, we would do better to focus on a set of political parties that have grown from the same historical roots, derive many of their goals and positions from the same body of ideas, and maintain organizational ties to one another—that is, those parties that spring from the international MB. These include the Egyptian mother organization (founded in 1928), but also Hamas, Jordanski front islamske akcije, Algeria’s Movement for a Peaceful Society, the Iraqi Islamic Party, Lebanon’s Islamic Group, and others.

| kolovoz 17, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Protutransformacije u centru i periferiji turskog društva i uspon Stranke pravde i razvoja

Ramin Ahmadov

Rezultati izbora u studenom 3, 2002, koji je na vlast doveo Stranku pravde i razvoja, šokirao mnoge, ali iz različitih razloga. Poslije toga, neki su se više nadali budućnosti svoje zemlje, dok su drugi postali još sumnjičaviji i tjeskobniji, budući da je za njih “republikanski režim” došao pod prijetnju. Ovi suprotni odgovori, zajedno s percepcijama koje su ih poticale, uredno opisuju dva vrlo različita svijeta koji trenutno postoje unutar turskog društva, i stoga je važno razmisliti o mnogim spornim pitanjima koja su nastala kao rezultat ovih promjenjivih političkih vjetrova.
Pobjednička Stranka pravde i razvoja (JDP) osnovana je godine 2001 od strane skupine političara pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana, od kojih su se mnogi odvojili od vjersko-političkog pokreta Necmetiina Erbakana, Pokret za nacionalnu perspektivu, i Stranka blagostanja. Zanimljivo, u nepune dvije godine nakon osnivanja, i na prvim općim izborima na kojima je sudjelovala, dobio je JDP 34.29 % glasova kada su sve ostale etablirane stranke potpale pod 10 % prag. Jedina iznimka od toga bila je Republikanska narodna stranka (19.38 %). JDP zarobljen 365 od 550 mjesta u parlamentu i stoga je dobio priliku sam uspostaviti vladu, što se upravo i dogodilo. Dvije godine kasnije, u 2004 lokalnim izborima, JDP je povećao svoje glasove za 41.46 %, dok se RPP blago smanjio na 18.27 %, a Stranka nacionalističke akcije povećala se na 10.10 % (iz 8.35 % u 2002). Konačno, na posljednjim općim izborima u Turskoj u 2007, koji je obilježen intenzivnom raspravom o predsjedničkim izborima i online vojnom notom, JDP je osvojio gotovo polovicu svih glasova, 46.58 %, i započela svoj drugi mandat na vlasti.

| kolovoz 12, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Turkey and the EU: A Survey on Turkish MPs’ EU Vision

Kudret Bulbul

Even though Turkey’s dream for being a member of European Union (MI) dates back to late 1950s, it can be said that this process has gained its momentum since the governing period of Justice and Development Party, which is shortly called AK party or AKP in Turkish. When compared with earlier periods, the enormous accomplishments during the AK party’s rule are recognized by domestic and European authorities alike. In the parallel of gigantic steps towardsthe European membership, which is now a real possibility for Turkey, there have been increasingdebates about this process. While some European authorities generate policies over Cyprus issueagainst Turkey’s membership, some others mainly lead by German Christian Democrats proposea privileged status rather than full membership. Turkish authorities do not stay silent over thesearguments, and probably first time the Turkish foreign minister can articulate that “should they(the EU) propose anything short of full membership, or any new conditions, we will walk away.And this time it will be for good” (The Economist 2005 30-31) After October third, Even though Mr. Abdullah Gül, who is the foreign minister of the AK party govenrment, persistentlyemphasizes that there is no such a concept so-called “privileged partnership” in the framework document, (Milliyet, 2005) the prime minister of France puts forward that this option is actually one of the possible alternatives.

| kolovoz 11, 2010 | komentari 0
Čitaj više

zealous democrats : ISLAMISM AND DEMOCRACY IN EGYPT, INDONESIA AND TURKEY

Anthony Bubalo
Greg Fealy
Whit Mason

The fear of Islamists coming to power through elections has long been an obstacle to democratisation in authoritarian states of the Muslim world. Islamists have been, and continue to be, the best organised and most credible opposition movements in many of these countries.

They are also commonly, if not always correctly, assumed to be in the best position to capitalise on any democratic opening of their political systems. U isto vrijeme, the commitment of Islamists to democracy is often questioned. Doista, when it comes to democracy, Islamism’s intellectual heritage and historical record (in terms of the few examples of Islamist-led states, such as Sudan and Iran) have not been reassuring. The apparent strength of Islamist movements, combined with suspicions about Islamism’s democratic compatibility, has been used by authoritarian governments as an argument to defl ect both domestic and international calls for political reform and democratisation.

Domestically, secular liberals have preferred to settle for nominally secular dictatorships over potentially religious ones. Internationally, Western governments have preferred friendly autocrats to democratically elected, but potentially hostile, Islamist-led governments.

The goal of this paper is to re-examine some of the assumptions about the risks of democratisation in authoritarian countries of the Muslim world (and not just in the Middle East) where strong Islamist movements or parties exist.

| kolovoz 07, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Uspjeh turske AK stranke ne smije razvodniti brige oko arapskih islamista

Mona Eltahawy

Nije iznenađujuće da je Abdullah Gul postao predsjednik Turske 27 kolovoza da je mnogo pogrešnih analiza potrošeno na to kako “islamisti” može položiti test demokracije. Njegova pobjeda morala je biti opisana kao “islamistički” usmjeravanje turske politike. I arapski islamisti – u obliku Muslimanskog bratstva, njihovih pristaša i branitelja – uvijek bi upućivali na Tursku i govorili nam da smo cijelo vrijeme bili u krivu što smo brinuli o arapskom islamistu’ navodnog koketiranja s demokracijom. “U Turskoj je uspjelo, može funkcionirati u arapskom svijetu,” pokušali bi nas uvjeriti.Krivo. krivo. I krivo.Prvo, Gul nije islamist. Marama njegove supruge mogla bi biti crvena tkanina protiv sekularnih nacionalista u Turskoj, ali ni Gul ni AK stranka koja je pobijedila na parlamentarnim izborima u Turskoj u lipnju, mogu se nazvati islamistima. Zapravo, tako malo AK partija dijeli s Muslimanskim bratstvom – osim zajedničke vjere svojih članova – da je apsurdno koristiti njegov uspjeh u turskoj politici kao razlog za smanjenje strahova oko uloge Muslimanskog bratstva u arapskoj politici. Tri lakmus testa islamizma dokazat će moju tvrdnju: žene i spol, the “Zapad”, i Izrael.Kao sekularni musliman koji se zavjetovao da nikada neće živjeti u Egiptu ako islamisti ikada preuzmu vlast, Nikada ne shvaćam olako svaki pokušaj miješanja vjere i politike. Stoga sam više nego skeptično pratio tursku politiku u posljednjih nekoliko godina.

| kolovoz 02, 2010 | komentari 0
Čitaj više

Claiming the Center: Political Islam in Transition

Ivan L. Esposito

In the 1990s political Islam, what some call “Islamic fundamentalism,” remains a major presence in government and in oppositional politics from North Africa to Southeast Asia. Political Islam in power and in politics has raised many issues and questions: “Is Islam antithetical to modernization?,” “Are Islam and democracy incompatible?,” “What are the implications of an Islamic government for pluralism, minority and women’s rights,” “How representative are Islamists,” “Are there Islamic moderates?,” “Should the West fear a transnational Islamic threat or clash of civilizations?” Contemporary Islamic Revivalism The landscape of the Muslim world today reveals the emergence of new Islamic republics (Iran, Sudan, Afganistana), the proliferation of Islamic movements that function as major political and social actors within existing systems, and the confrontational politics of radical violent extremists._ In contrast to the 1980s when political Islam was simply equated with revolutionary Iran or clandestine groups with names like Islamic jihad or the Army of God, the Muslim world in the 1990s is one in which Islamists have participated in the electoral process and are visible as prime ministers, cabinet officers, speakers of national assemblies, parliamentarians, and mayors in countries as diverse as Egypt, Sudan, purica, Iran, Libanon, Kuvajt, Jemen, Jordan, Pakistan, Bangladesh, Malezija, Indonezija, and Israel/Palestine. At the dawn of the twenty-first century, political Islam continues to be a major force for order and disorder in global politics, one that participates in the political process but also in acts of terrorism, a challenge to the Muslim world and to the West. Understanding the nature of political Islam today, and in particular the issues and questions that have emerged from the experience of the recent past, remains critical for governments, policymakers, and students of international politics alike.

| kolovoz 01, 2010 | komentari 0
Čitaj više
Stariji unosi
Sljedeća stranica »