Islam i demokracija: Tekst, Tradicija, i Povijest

Ahrar Ahmad

Popularni stereotipi na Zapadu naginju postuliranju progresivnog, racionalan, i slobodni Zapad protiv nazadnjaka, ugnjetavački, i prijeteći islamu. Istraživanja javnog mnijenja provedena u Sjedinjenim Državama tijekom 1990-ih otkrila su dosljedan obrazac Amerikanaca koji muslimane označavaju kao "vjerske fanatike" i smatraju islamski etos temeljno "antidemokratskim".1 Ove karakterizacije
i nedoumice imaju, iz očitih razloga, značajno pogoršalo od tragedije od 9/11. Međutim, te se percepcije ne odražavaju samo u popularnoj svijesti ili grubim medijskim prikazima. Cijenjeni znanstvenici također su pridonijeli ovoj klimi mišljenja pišući o navodno nepomirljivim razlikama između islama i Zapada, famozni “sukob civilizacija” koji je navodno skori i neizbježan, te o prividnoj nespojivosti islama i demokracije. Na primjer, Profesor Peter Rodman zabrinut je da smo "izvana izazvani militantnom atavističkom silom vođenom mržnjom prema cjelokupnoj zapadnoj političkoj misli koja se vraća na prastare pritužbe protiv kršćanskog svijeta." Dr. Daniel Pipes proglašava da muslimani izazivaju Zapad dublje nego što su komunisti ikada učinili, jer “dok se komunisti ne slažu s našom politikom, fundamentalistički muslimani preziru cijeli naš način života.” Profesor Bernard Lewis mračno upozorava na “povijesnu reakciju drevnog rivala protiv našeg judeo-kršćanskog nasljeđa, naša svjetovna sadašnjost, i širenje obojega.” pita se profesor Amos Perlmutter: “Je li islam, fundamentalistički ili neki drugi, kompatibilan s predstavničkom demokracijom zapadnog stila usmjerenom na ljudska prava? Odgovor je jasno NE.” A profesor Samuel Huntington sugerira s poletom da "problem nije islamski fundamentalizam, nego sam islam«. Bilo bi intelektualno lijeno i prostodušno odbaciti njihove stavove kao temeljene samo na inatu ili predrasudama. Zapravo, ako se zanemari neko retoričko pretjerano, neke od njihovih optužbi, iako nezgodan za muslimane, relevantni su za raspravu o odnosu islama i demokracije u modernom svijetu. Na primjer, položaj žena ili ponekad nemuslimana u nekim muslimanskim zemljama je problematičan u smislu navodne pravne jednakosti svih ljudi u demokraciji. Na sličan način, netrpeljivost koju su neki muslimani usmjerili prema piscima (npr., Salman Rushdie u Velikoj Britaniji, Taslima Nasrin u Bangladešu, i profesor Nasr Abu Zaid u Egiptu) tobože ugrožava načelo slobode govora, što je bitno za demokraciju.
Također je istina da manje od 10 od više od 50 članice Organizacije islamske konferencije institucionalizirale su demokratska načela ili procese kako ih se shvaća na Zapadu, i to također, samo okvirno. Konačno, vrsta unutarnje stabilnosti i vanjskog mira koji je gotovo preduvjet za funkcioniranje demokracije pokvarena je turbulencijama unutarnje implozije ili vanjske agresije vidljive u mnogim muslimanskim zemljama danas (npr., Somalija, Sudan, Indonezija, Pakistan, Irak, Afganistana, Alžir, i Bosne).

Filed Under: IstaknutoStudije & IstraživanjapuricaUjedinjene države & Europa

Oznake:

About the Author:

RSSkomentari (0)

Trackback URL

Leave a Reply